Prlić u Haagu: Zanemareni dokazi obrane

Na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu počela je žalbena rasprava u slučaju šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata osuđenih za ratne zločine nad muslimanima u BiH.

Jadranko Prlić, Milivoj Petković, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić osuđeni su na kazne između 10 i 25 godina zatvora. U pritvoru su, bez pravomoćne presude, već 12 godina. Žalbe na prvostupanjsku odluku uložili su i obrana i tužiteljstvo.

Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić na žalbenoj je raspravi poručio kako je raspravno vijeće temeljito pogriješilo zaključujući u presudi da je udruženi zločinački pothvat formiran s ciljem stvaranja etnički čistog hrvatskog entiteta potpuno zanemarujući brojne dokaze o tome da su HVO i HZHB formirani u trenutku kad je kolabirala centrala vlast u zemlji s ciljem obrane i organiziranja svakodnevnog života.

Šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata nepravomoćno su osuđeni u svibnju 2013. Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.

Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava hrvatskog entiteta u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja.

Prlić je u svom obraćanju kazao kako je raspravno vijeće izdvojilo nekoliko transkripata ureda hrvatskog predsjednika kako bi poduprlo svoje teze, a zanemarilo je bezbrojne druge transkripte koji govore da su Hrvati podupirali nezavisnost BiH i bili za suradnju.

Prlić kaže da je u presudi potpuno zanemarena pomoć koju je Hrvatska pružala Sarajevu i ponude za savezništvo i ističe da su predstavnici Hrvata pregovarali uvijek o unutarnjem ustrojstvu BiH a ne podjeli te države. Cilj Hrvata bila je obrana područja u kojima su živjeli a ne njihovo pripajanje Hrvatskoj, i raspravno vijeće te je dokaze zanemarilo.

On je kazao kako su dokazi pokazali da je HZHB počela preuzimati izvršnu vlast zato što centralna vlast više nije funkcionirala a ne s namjerom da stvori državu. Prlić je kazao kako je čitav projekt krenuo na razini općina koje su bile nositelji izvršne vlasti a tek je kasnije tu ulogu preuzela HRHB.

Na dan kada je po presudi započeo udruženi zločinački pothvat 15. siječnja 1993. davanjem ultimatuma HVO-a Armiji BiH da se podčini vođa bosanskohercegovačkih Hrvata Mate Boban predlagao je vođi muslimana Aliji Izetbegoviću te međunarodnim posrednicima Cyrusu Vanceu i lordu Owenu sudjelovanje muslimana u vlasti Mostara u omjeru 50:50 a na razini države 35 posto, kazao je Prlić što dokazuje da nije bilo zločinačke namjere kako je to zaključeno u presudi.

Prlić je kazao i da je HVO bila jedina multietnička formacija na području bivše Jugoslavije u kojoj je ovisno o području zastupljenost muslimana bila od 15 do 35 posto.

Prlić je kazao da je vijeće zanemarilo sve dokaze o privremenom karakteru hrvatskih tijela kao i činjenicu da je zahvaljujući HZHB-u prvi puta u sto godina na tom prostoru uspostavljena granica prema RH. Sama HRHB nije imala granice jer nije imala aspiracije postati država, kazao je, pa tako nije bilo ni državljanstva toga entiteta već su svi bili državljani BiH.

Prlić je kazao kako je presuda donesena unatoč tomu što nije bilo nikakvih dokaza o planiranim napadima u okviru udruženog pothvata te je vijeće zanemarilo dokaze kako bi poduprlo svoje teze o jednostranoj politici Hrvata. Vijeće je potpuno zanemarilo dokaze o vojnim aktivnostima Armije BiH i progonu Hrvata zbog čega je pogrešno izvuklo zaključke o kontekstu, a zanemarilo je i dokaze da su Hrvati prihvaćali sve mirovne inicijative.

Prlić je kazao kako je obavljao visoke dužnosti u tijelima BiH a dok je bio ministar obrane BiH provedena je operacija oslobađanja BiH ali su prije stradali “moji vojnici u Srebrenici”. U Srebrenici je u srpnju 1995. vojska bosanskih Srba pobila više tisuća muslimanskih muškaraca.

Prlićev odvjetnik Michael Karnavas poručio je kako je raspravno vijeće u presudi pogrešno primijenilo pravo, bilo selektivno prema dokazima, pogrešno ih tumačilo i zanemarilo relevantne dokaze obrane. Udruženi zločinački pothvat nije postojao i Prlić nije bio njegov član, kazao je Karnavas poručivši da je jedini lijek odbacivanje presude.

Tužitelj Douglas Stringer odgovorio je kako su zaključci vijeća o etničkom čišćenju Hercegovine potkrijepljeni u presudi brojnim svjedočenjima i dokumentima prenosi HRT.

(preuzeto sa http://vijesti.hrt.hr/379722/den-haag-uoci-zalbene-rasprave-za-sestoricu-osuenih-bih-hrvata)