Iz još neobjavljene knjige Jadranka Prlića: Stereotipi o Herceg-Bosni stvarani su – ni iz čega

Jadranko Prlić, prvi i posljednji predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, napisao je knjigu koja će pod naslovom “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg-Bosne” biti objavljena u nekoliko svezaka, vjerojatno prije ovoga ljeta. Izvatke koje donosimo priredio je sam Prlić u pritvoru Haaškog suda, gdje čeka pravomoćnu presudu nakon nedavno održanog žalbenog postupka u procesu protiv šestorice Hrvata iz BiH- piše Večernji list.

Prliću se na teret stavljaju ratni zločini protiv bošnjačkog stanovništva te je nepravomoćno osuđen na 25 godina.

Ako je riječ 2016. bila post-truth, označavajući postčinjenična vremena, za Herceg-Bosnu to vrijedi od samog njezina formiranja. Među publiciranim uradcima vezanim za Herceg-Bosnu dominiraju, naime, oni temeljeni na stereotipima, koji su opisivali događaje na načine potpuno neprepoznatljive akterima koji su u njima sudjelovali. Ili su bili isključiva reagiranja na te stereotipe. Iako bibliografija krize na teritoriju bivše Jugoslavije o događajima u devedesetim godinama 20. stoljeća sadrži više tisuća naslova, još nitko nije, isključivo dokumentima i autentičnim svjedočenjima, cjelovito pokazao razloge formiranja Hrvatske zajednice, a zatim i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, način njihova djelovanja i njihovu integraciju u institucije Federacije i BiH nakon Daytonskog sporazuma.

Zaključivanje po potrebi

Toliko su jaki stvoreni stereotipi da se ocjene daju često bez ijednog izvora, reference, s netočnostima, aksiomatski, kao da se podrazumijeva neko stajalište. Kućni ekspert za povijest Tužiteljstva Haškog tribunala Robert Donia je u najvećem dijelu ekspertiza predavao studije koje nisu imale niti jednu fusnotu, s obrazloženjem da nije želio sucima komplicirati čitanje.

Evo primjera iz jedne od takvih knjiga koja slijedi uobičajeni narativ: “Stoga je po diktatu iz Zagreba 2. veljače 1992. na čelo HDZ-a BiH došao Hercegovac Mate Boban, koji je bio za podjelu.” (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, str. 405.) Bez fusnote, bilo kakvog izvora. Prije svega, nije došao Mate Boban. Zapisnik sa sjednice Glavnog odbora HDZ-a BiH održane u Bugojnu 15. ožujka 1992. pokazuje da je, nakon ostavke Stjepana Kljujića, za vršitelja dužnosti izabran Miljenko Brkić, uz jedan suzdržan glas. Boban je postao predsjednik HDZ-a BiH u studenom te godine – na konvenciji tajnim glasovanjem.

Isticanje da je Hercegovac treba, valjda se podrazumijeva, poslužiti kao nešto negativno. Ne zna se, odnosno ne navodi se izvor informacije da je u pitanju diktat iz Zagreba. A to da je za podjelu – nema niti jednog dokaza, niti fusnote, za čovjeka koji ima najjače formalne materijalne dokaze – da nije za podjelu, ma što mislili o njemu. Naime, upravo je Boban prihvatio sva tri međunarodna plana koja su trebala sačuvati suverenost Bosne i Hercegovine u njezinim najtežim trenucima u povijesti: Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov. Jedini, i to u ime Hrvata BiH.

Povijesni i politički pamfleti bujaju, a u njima se prikazuje ono što se događalo kao rezultat navodnog dogovora Srba i Hrvata o podjeli te zemlje na štetu Muslimana. Primjer takvih knjiga su Historija Bosne i Bošnjaka Mehmedalije Bojića te Dogovoreni rat Seje Omeragića, u kojima je sve što se događalo, isplanirano u skladu s najboljom teorijom zavjere. Posebno je zanimljiv trend da se objašnjenja za ponašanja Muslimana, odnosno njihove vojne napade, nalazi u pretpostavljenim hrvatskim namjerama.

U tom pogledu se pogrešno, a vjerojatno i zlonamjerno interpretiraju dokumenti Herceg-Bosne. Tako se ističe da “Dekret o prijelazu državne granice, Dekret o kretanju i boravku stranaca… impliciraju da su građani RBiH stranci na teritoriju HZ HB”, iako članak 2. Uredbe o primjeni zakona o kretanju i boravku stranaca na teritoriju HZ H-B za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti jasno navodi: “Strancem, sukladno ovoj uredbi, smatra se svaka osoba koja nije državljanin Republike Bosne i Hercegovine.” Izvorni dokument – uredba, koja je bila sasvim uobičajena u bosanskohercegovačkoj pravnoj praksi i prije rata, a u citiranom uratku se bez objašnjenja označava kao dekret.

Ili, spominje se Odluka o uvozu roba iz Republike Hrvatske i navodi da je u pitanju bescarinski uvoz, s procjenom gubitaka uz normalnu carinsku stopu “10-45 posto” (sic!), ali ne spominje – da je to bilo recipročno, osiguravajući bescarinski izvoz iz BiH u Republiku Hrvatsku. Kako je bilo i prije, i kako je danas.

Tipično spinovanje. Poput onoga na idućoj stranici (Dogovoreni rat, str. 91.): “Boban je, kažu, od svojih saradnika u Herceg-Bosni tražio da ga oslovljavaju sa ‘gospodine Ban’.” Sve, naravno, bez ikakvih izvora. I netočno do boli.

“Velika Hrvatska”

Francuski povjesničar Fernand Braudel ističe da povijest treba biti inkluzivna. Isključivanje je najveća pogreška koju povjesničar može napraviti. Često oni koji se bave društvenim istraživanjima izbjegavaju obuhvatne povijesne studije prihvaćajući relativno jednostavne skice događanja.

Tipičan primjer stvaranja stereotipa ni od čega jest film ITV-za BBC pod nazivom “Velika Hrvatska” (A Greater Croatia). Evo kako izgledaju početne rečenice programa Dispatches (ITV Channel 4) “Izvješće o bosanskom ratu i kako je hrvatska vlada sudjelovala u podjeli Bosne”, emitiranog u siječnju 1994. godine:

“Kako je hrvatska vlada sudjelovala u podjeli Bosne, upravo kako je to oduvijek namjeravala, i kako se to događa i večeras, kada se Hrvati susreću na mirovnim razgovorima sa svojim nekadašnjim muslimanskim saveznicima u Beču, Dispatches (naziv serije, nap.a.) otkrivaju tajne protokole u kojima oni izdaju te iste Muslimane. Ovo su Dispatches: Kako su Hrvati stvarali potpuno novu državu u Bosni samo za sebe i kako Zapad nije želio vidjeti Veliku Hrvatsku. Priča o tome kako su Srbi htjeli podijeliti svoj dio Bosne dobro je poznata. Hrvati danas čine isto, ali se njihov plan previdio… Herceg-Bosna duguje svoje postojanje jednom čovjeku, hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Za njega je izgradnja hrvatske države na bosanskoj zemlji bila osobna opsesija, opsesija koja ga je dovela da udari posljednji čavao u bosanski lijes. Tuđman je izgradio tu državu na koncentracijskim kampovima, etničkom čišćenju, izgladnjivanju, sve izvedeno preko njegova vjernog sljedbenika Mate Bobana.”

Razgovor s autoricom filma Belindom Giles, u vrlo ograničenom vremenu sudskog procesa, otkriva da nije imala nikakva prethodnog predznanja, niti je posvetila vrijeme istraživanju – sve je prikupila iz nekoliko novina koje je čitala prije snimanja. Transkript razgovora (stranice 2060-2100) otkriva da je otpočela rad na projektu s idejom Velike Hrvatske, a da o tome ništa nije znala, odnosno da je riječ o državi koju stvaraju Hrvati iz Hrvatske, te da Hrvati iz Hercegovine izdaju one iz Bosne.

Radila je to s nikakvim obrazovanjem, pogotovo povijesnim o Balkanu, niti o mirovnim planovima koji su opredjeljivali bosanskohercegovačku krizu, niti je konzultirala bilo kakav dokument u pripremi filma. Nije imala nikakvih spoznaja ni o naoružavanju Muslimana, stvaranju muslimanske vojske, ni o odnosima Hrvata i Muslimana, ne zna ni službeno ime Bosne i Hercegovine, niti je sigurna da je to znala kad je radila film. A i što je vidjela, prilično je dubiozno jer, na primjer, uopće nije primijetila ABiH na lijevoj obali Neretve u Mostaru. Otvoreno svjedoči da je dobila elemente scenarija od BBC-a te tajni dokument, koji je ona prva objavila, od hrvatskih novinara – bez specificiranja o kakvom je dokumentu riječ.

Autorica filma nema više niti jedne stranice zabilješki ili scenarija za film, niti snimke ijednog sugovornika, osim Jadranka Prlića. Koju i ne koristi u filmu, premda je samo s njim iz Herceg-Bosne i razgovarala u studenom 1993. godine. Snimka tog razgovora otkriva, što ona sama potvrđuje u razgovoru prilikom pregleda snimke: da je HZ Herceg-Bosna samo privremena organizacija; da Herceg-Bosna nema ništa zajedničko s Banovinom Hrvatskom – trideset općina samo su osnivači, dok u trenutku razgovora Parlament HR H-B ima 70 zastupnika iz svih krajeva BiH u kojima žive Hrvati; da HVO nije otpočeo sukob s ABiH, niti je imao razloga za to jer je kontrolirao cijelo područje, na primjer u Mostaru – Muslimani su bili sastavni dio tog HVO-a.

Prlić vjeruje i dalje u zajednički život, u grad u kojem će ravnopravno živjeti Hrvati, Muslimani i Srbi te koji će biti demilitariziran, dakle i bez HVO-a. Ispušta riječi sugovornika u filmu, kojeg tužitelj, iako u ograničenom vremenu, pušta u cijelosti, dakle 40 minuta, u svojoj završnoj riječi, da Hrvati nisu bili spremni za rat s Muslimanima niti su ga očekivali; da su Muslimani otpočeli taj rat u svim općinama, objašnjavajući spiralu sukoba; da su Hrvati uvijek bili za suradnju s Muslimanima, navodeći dokaze takvog ponašanja.

Snimka pokazuje da nema nikakvih namjera za etnički inženjering imajući u vidu da predsjednik Vlade jasno izjavljuje da HR H-B nema uvjeta za održavanje izbora bez povratka svih izbjeglica, njih 200 tisuća s tog područja, dodajući da je više Hrvata nego Muslimana napustilo, na primjer, Mostar. Prlić ističe da Hrvati ne žele hrvatsku državu u BiH, da provincije po Vance-Owenovu planu nisu bile nacionalne, nego su one bile svih stanovnika koji su u njima živjeli. Unatoč dogovorenoj ustavnoj strukturi s Izetbegovićem, Muslimani nisu htjeli provesti taj plan.

Hrvati i mirovni planovi

Vance-Owenov plan je dobar jer osigurava stvaranje države Bosne i Hercegovine, koju žele samo Hrvati (Srbi žele samo Republiku Srpsku, a Muslimani muslimansku državu). Snimka donosi odgovor da nema Hrvatske vojske u BiH, samo su stigli dragovoljci, uglavnom porijeklom iz BiH.

Prlić jasno pokazuje da prvi put čuje za nešto poput odluke od 15. travnja 1993. kada je navodno HVO dao ultimatum Muslimanima da polože oružje. Također, da nije bilo ni političkog ni vojnog razloga za rušenje Starog mosta, te da Vlada HR H-B već priprema projekte za njegovu obnovu (dakle, u istom mjesecu u kojem se dogodilo rušenje).

I ništa od svega toga nije našlo mjesto u filmu. Jer nije odgovaralo postavljenom cilju, odnosno ideji i prije samog početka snimanja – Velikoj Hrvatskoj, koju uopće nije potrebno dokazivati.

Izjavu u intervjuu koja nedvosmisleno daje potporu Bosni i Hercegovini, organiziranoj u skladu s međunarodnim dogovorima: “Ja ne podržavam Bosnu. Ja želim da se formira Bosna i Hercegovina. Ja nisam Bosanac, ja sam Hercegovac. Ja nisam bosanski Hrvat, ja sam Hrvat”, proglašena je – nacionalističkom.

(Sutra: Za Hrvate u BiH rat je počeo 1991.)

Jadranko Prlić/Večernji list

Izvor: Pogled.ba