U Trusini kod Konjica obilježena 31. godišnjica zločina nad Hrvatima

Polaganjem vijenaca i molitvom ispred spomen-obilježja te sv. misom zadušnicom u crkvi sv. Ante u Žitačama koju je predvodio don Marin Marić uz koncelebraciju svoje subraće iz Neretvice, obilježeno je jedno od najvećih stradanja Hrvata općine Konjic, kada su pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine u ranim jutarnjim satima 16. travnja 1993. godine počinili zločin nad 18 civila i 4 zarobljena pripadnika HVO-a.

– Mi smo se danas okupili ne kako bismo poslali poruku mržnje nego poruku zajedništva, poruku suradnje, ali isto tako, tvrdeći da je ovim prostorom lila hrvatska i katolička krv i da je ovo i hrvatska zemlja, uz ostale nacije i religije koje su prisutne u BiH – kazao je don Marin.

Rekao je i kako bi poruka iz Trusine bila: “Istina i pravda temelj su budućnosti BiH”.

Sud Bosne i Hercegovine je za zločine u ovom selu osudio pet osoba na ukupno 55 i pol godina zatvora, a počinitelji su bili pripadnici vojne jedinice “Zulfikar” Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Prema popisu stanovništva iz 2013. godine u selu Trusina ne živi više nitko od Hrvata./Fena/

Prenosimo u cjelosti nadahnutu propovijed koju je izrekao don. Marin Marić

MISA ZA POGINULE U TRUSINI, 16.04.2024.

31. OBLJETNICA POKOLJA U TRUSINI

            Hvaljen Isus i Marija- dragi vjernici – danas smo ovdje kako bi slavili svetu misu kojom odajemo počast svim pobijenim trušanima koji su našu bližu i dalju krvavu prošlost – obilježili smrću. A pošto smo putnici i na proputovanju smo ovom zemljom-potrebno je nekad malo zastati i osvrnuti se malo u prošlost. Prošlost nam može pomoći da pravilno gledamo sadašnjost i svjetlije gledamo u budućnost. Ovo je misa zahvalnica, sjećanje na sve one koji su nas svojim životom, a posebno smrću zadužili. Zahvalnost je znak da vidiš i da pravilno gledaš na život. Kotač povijesti se okreće i zato trebamo biti okrenuti naprijed.

            Naš narod je kroz svoju burnu povijest stalno na nekoj kušnji. Na kušnji su njeni predvodnici vjerski i nacionalni. A ova zemlja na kojoj živimo nije ništa drugo nego prostor kušnje. A kušnja je sve ono što se protivi našoj naravi- dakle, sve ono što nam nanosi bol i patnju. Ovaj naš život nije ništa drugo nego jedna stalna borba. A u svakoj borbi možeš biti pobjednik ili poražen. U kušnji možeš biti svet, a možeš se okrenuti i protiv Boga. Zato su nam kušnje potrebne i dobre za naš život. Kroz povijest su kušani svi proroci i svi Bogu dragi ljudi. U kušnjama je važno ostati vjeran Bogu. Kušnja nas u biti ispituje. A teška i krvava bijaše naša prošlost. Trebalo bi nam dosta vremena da izlistamo njene stranice. Naš napaćeni narod je kroz svoju povijest bio pretplaćen za tamnice i razne kazamate. Mnogi su u njima proveli teške godine i umirali. Mnogi su umirali u želji da mogu pokazati svoju vjersku i nacionalnu pripadnost-ono što bi nam trebala jamčiti osnovna ljudska prava.

            Među progonjenima su bili i naši svećenici koji se nisu ustručavali dati svoj život za svoj narod. Oni kao i ostali dio progonjenog naroda su znali kako nema veće ljubavi nego položiti svoj život za svoje prijatelje-za svoj narod. Mi to danas govorimo i zbog generacija koje dolaze-da znaju cijeniti krv pradjedovsku. Jer kroz povijest smo slobodu uvijek krvlju plaćali. Toliko je bilo mučeništva u našem narodu tako da bi se s pravom cijeli narod mogao nazvati mučenikom. A kroz povijest smo samo željeli mir. Nismo nikad težili za tuđim. A taj mir i slobodu uvijek platismo krvlju. Ovaj narod je kroz svoju povijest uvijek imao sinova koje bi majke odnjihale na svojim grudima koji su bili spremni žrtvovati svoj život za domovinu. Zato su nam- dragi vjernici- ovakvi trenuci potrebni kako takvi ne bi pali u zaborav. I naši svećenici su uvijek bili uz narod i onda kad je to trebalo posvjedočiti svojim životom. Svećenici su uvijek bdjeli nad svojim pukom.

 S njima su živjeli i s njima umirali. Da bi i danas bili ono što trebaju biti- potrebne su im vaše molitve i vaša pomoć.

            Naša moderna povjest ima veliku zadaću. Nama ne trebaju izmišljene Kozare i Tjentišta i neki drugi spomenici kako bi im se klanjali. Naši povjesničari i vlasti bi trebali osvijetliti i dati važnost svim onim ljudima koji su zaslužni za stvaranje slobode. Mislim kako je premalo podignuto spomen obilježja onima koji to zaslužuju. Izvanjska obilježja-spomenici  bi trebala biti naša sveta mjesta koja će nas podsjećati na neka prošla vremena koja ne želimo da se ikada više ponove. Trebamo biti ponosni na takve ZIDOVE PLAČA. To su mjesta gdje su skupljene naše krvi, znoj i suze. To su i jecaji tisuće majki koje nisu smjele kazati gdje su im bili sinovi. Toliko je bilo onih crnih velova sa kojima su pokopavane mnoge naše majke. Mi se danas takvih spominjemo i govorimo zbog mladih koji dolaze.

            Naš narod je kroz povijest imao junačko srce. Nekako smo uvijek bili na vjetrometini Istoka i Zapada. Drugima smo kroz povijest pomagali. Zvali su nas uvijek kad je trebalo junačko srce i hrabra mišica. Kasnije bi nas međusobno zavađali da bi mogli lakše s nama gospodariti. Izgleda kako se taj scenarij nastavlja do današnjih dana. Veliko je čudo kako smo kroz dugu povijest uspjeli sačuvati svoje nacionalno ime i vjeru. Osvajači nisu uspjeli porobiti hrvatski slobodni duh, prožet katoličkom vjerom. Toliko je hrvatskih glava skinuto s ramena samo za to jer su voljeli Boga i svoj narod. Toliko je kroz povijest nabijenih na kolac jer se nisu htjeli poturčiti niti izdati pradjedovsku vjeru. Toliki su napunili jame diljem domovine jer su Hrvati katolici, jer pripadaju jednom narodu koji voli, koji ne zna mrziti. Ovaj narod je i u Domovinskom ratu pokazao da želi mir. Stoga su nam potrebni ovakvi trenuci da ne zaboravimo prošlost.

            Sve ove žrtve kojih se danas sjećamo su vjerovale kako će se u ovom narodu rađati nove i ljepše zore. Kako će generacije koje dolaze moći živjeti svoji na svome- dostojno čovjeka. Kako neće trebati polagati nikome računa nego Bogu i ovom narodu. Vjerovali su kako ćemo biti svi jedno kršćansko-hrvatsko biće koje će sve svoje sposobnosti ugraditi u izgradnju nam lijepe Domovine. Jer Hrvatska je kao majka- ona je svetinja. Već smo rekli kako je kroz povijest bilo naše ogromno pouzdanje u Boga i njegovu providnost. Danas ga želimo ponovno uzeti sa sobom da i ubuduće bude uz nas na svim našim životnim putima. Znamo da nas i ubuduće čekaju križevi i Kalvarije, ali i Božja pomoć na putu. Ona nam nikada nije manjkala. Ona nam je i bila snaga u najtežim trenucima. Ona je bila poticaj da ne klonemo i kad je bilo nepodnošljivo. Ovaj narod je bio i ostao ponosan, bez obzira na sitna izdajstva. Uvijek je u životu bilo Juda koji su spremni za koji zlatnik prodati Učitelja i svoj narod. Ali je većina uz Velikog Učitelja-Isusa Krista- i to želimo i ubuduće ostati.

            Ovom narodu je prije svega potrebno jedinstvo. Nemojmo ponavljati povijesne pogreške. Ne dajmo interese svog naroda- nizašto! Bez obzira na trenutne okolnosti koje nam nisu nimalo ugodne, može i treba se puno više učiniti za ovaj narod. Potrebni su nam nesebični ljudi koji neće misliti samo na sebe, nego će svoje sposobnosti i položaje ugraditi za boljitak našeg čovjeka. Ovom narodu su potrebni ljudi koji vole Boga. Da, samo takvi su spremni sve učiniti i za čovjeka.  Zato su ovi trenuci potrebni kako ne bi takvi pali u zaborav. Zato: „ Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da neću nikada uzalud napisati njeno ime. Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj i njenom narodu-odsjecite mi ruku“ ( Ovo su roječi poznatog nam rodoljuba+Brune Bušića).

            Iz ovoga svega vidimo-draga braćo i sestre, kako je budućnost onih koji su uz Boga. Svatko od nas daje pečat svome vremenu. Vlasti i politike prolaze i mijenjaju se. U svakom vremenu smo pozvani na odgovorno življenje. Brzo će doći starost svakome od nas. Tada ćemo se pitati: „Bože moj, zašto sam živio? Što sam učinio za ovaj narod i zemlju kojoj pripadam? Što sam propustio a mogao sam učiniti? Za nas je Zemlja jedina šansa. Ne da se grčevito  stisnemo uz nju- nego je jedino mjesto gdje se možemo odlučiti za Boga i brata čovjeka. Život na zemlji nije ništa drugo nego žrtva za druge pored nas – dakle, poziv za nesebičan život. Postoji jedna domovina u koju ćemo jednom svi poći. Kad će to biti- nije nam dano znati. Dok nam se to ne dogodi izgrađujmo ovu zemaljsku kako bi mogli stići u vječnu.

            Dragi vjernici! Danas dok dajemo dužnu počast našim pokojnima upitajmo se koliko naši životi stoje uz ideale za koje su oni umirali? Postoji i naš nutarnji svijet . Kako je u  njemu? Koliko je naš život dobra reklama za naš narod, našu domovinu. Koliko je izgrađujući, ili nas se stide i naši najbliži?

            Ovdje na Zemlji nam je potrebno sačuvati onu vertikalnu liniju kako bi se mogli vratiti kući – onamo odakle smo svi došli. Zato, radimo za tu povratnu kartu. Ne zaboravimo one koji su živjeli prije nas i koji su nas svojim životom i smrću zadužili. I zato nam je danas kada se spominjemo naših pobijenih TRUŠANA i svih  branitelja bliže i dalje povijesti- jasna poruka one pjesme: „ Udobna im budi Croatio mati, s ljubavlju ih zagrli u krilo, da su oni sada ovdje među nama- vjeruj tebe ni nas ne bi bilo. AMEN!