ANALIZA:

23

Gdje bi hrvatski sport bio bez Dalmacije i Hercegovine i zašto se baš tamo rađaju talenti?

Mnoge sportske analitičare, povjesničare, sociologe i antropologe zanima kako država koja u svojoj povijesti nije prelazila 4.5 milijuna stanovnika može tako harati scenom. Ne samo nogometnom nego i teniskom, košarkaškom, vaterpolskom, rukometnom, atletskom…

Nakon što je hrvatska nogometna reprezentacija osvojila broncu na SP-u opet se ovdje ali i diljem svijeta vodi jedna te ista rasprava. Mnoge sportske analitičare, povjesničare, sociologe i antropologe zanima kako država koja u svojoj povijesti nije prelazila 4.5 milijuna stanovnika može tako harati scenom. Ne samo nogometnom nego i teniskom, košarkaškom, vaterpolskom, rukometnom, atletskom… Nisam sportski analitičar, povjesničar, sociolog niti antropolog. Ali znam, kao i svi u ovoj državi, da je ishodišna točka hrvatskog sportskog uspjeha genetski materijal iz takozvanog dinarskog bazena koji, među ostalim, obuhvaća Dalmatinsku zagoru, Hercegovinu i dijelove središnje Bosne. To je bazen u kojem se rađaju pobjednici. Ali zašto? Rekao bih da postoje tri ključna faktora. Jedan je svakako vezan s genskim predispozicijama, drugi s tradicionalnim vrijednostima i treći s prehrambenim navikama te klimatskim i geografskim okolnostima. Naprosto, čovjek iz haplogrupe i2a1 nosioc je takozvanih dinarskih karakteristika (visok rast, fizička snaga, izdržljivost). Kad je takav čovjek odgajan u provincijalnom siromaštvu, bez optimalnih uvjeta za život, a kamoli sport onda dolazimo do motiva za uspjehom kao ključnom komponentom.   Tu je i uglavnom tradicionalno-kršćanski odgoj zasnovan na spartanskim vrednotama odricanja, žrtve, tvrdoglavog neodustajanja, probitačnosti i zdravih životnih navika u smislu doticaja s prirodom i kućom/domom kao parainstitucionalnim temeljem obiteljskog opstanka.  Riječ je o krškom reljefu s oskudicom materijalnih dobara na kojem su u historijskim vremenima uspijevale preživjeti samo najsposobnije jedinke u univerzumu evolucijske biologije. Te ljude krasi i vječna skepsa koja mozgu nikada ne dopušta “da se pusti na pašu” i koja se u dinarskom bazenu pojavila u vrijeme osmanlijskih prodora i zatim se aktualizirala tijekom Domovinskog rata 1991. Sve to treba zaokružiti s izrazito zdravom mediteranskom ishranom kao i blagotvornom klimom koja se očituje u suši, suncu, kamenu i moru. A takvi su uvjeti, znamo, bogom dani za cjelodnevno izbivanje iz kuće i konstantni pokret udovima pa tako i sport.

Ukratko, Hrvatska svoj rezultat duguje, koliko god to ironično zvučalo, devastiranoj sportskoj infrastrukturi, siromaštvu i velikom srcu. Kao što Brazil i Argentina vječno moraju biti zahvalni favelama koje su dale Maradonu, Pelea i ostale velikane. Onog trenutka kad se u Hrvatsku krene ulagati u stadione, grijane terene i bazene, dvorane i opremu – bojim se, jako se bojim, da ćemo izgubiti unikat koji nas je vazda krasio i postati Slovenija, Švedska ili Švicarska. Zemlja s puno amaterskih i profesionalnih sportaša ali s malo medalja.  No vratimo se u početke hrvatske državne samostalnosti iz devedesetih i promotrimo vremensku crtu do jučerašnje utakmice u Kataru – dobit ćemo impresivne rezultate i popis nositelja hrvatskog sporta od kojih je svaki posjedovao najmanje jedan od gore spomenutih faktora. I da, u popisu nije namjera ikoga preskočiti ili marginalizariti uspjehe ostalih hrvatskih regija već je poanta samo odgonetnuti zbog čega u svemu prednjače Dalmatinci, Hercegovci i Bosanci. Hrvatska nogometna reprezentacija 1998. osvojila je broncu na SP-u u Francuskoj na krilima Zvonimira Bobana (Imotski), Davora Šukera (Livno), Aljoše Asanovića (Split), Igora Štimca (Metković), Slavena Bilića (Split). Tome pridodajmo i Alena Bokšića (Vrgorac) koji to prvenstvo nije igrao zbog ozljede ali je bio jedan od najboljih svjetskih napadača koji nas je na taj Mundijal i plasirao. Reprezentaciju je tada vodio Ćiro Blažević (Travnik, BiH). Hrvatska nogometna reprezentacija 2018. osvojila je srebro na SP-u u Rusiji na krilima Danijela Subašića (Zadar), Dejana Lovrena (Zenica), Šime Vrsaljka (Zadar), Luke Modrića (Zadar), Ivana Perišića (Omiš) i Ante Rebića (Imotski). Reprezentaciju je tada vodio Zlatko Dalić (Livno, BiH). Hrvatska nogometna reprezentacija 2022. osvojila je broncu na SP-u Kataru na krilima Dominika Livakovića (Zadar), Joška Gvardiola (Zadar), Dejana Lovrena (Zenica), Borne Sose (Grude, BiH), Luke Modrića (Zadar), Ivana Perišića (Omiš), Brune Petkovića (Metković), Marka LIvaje (Split), Marija Pašalića (Split), Nikole Vlašića (Split). Ne zaboravimo i igrače s klupe: Josip Stanišić (Žepče, BiH), Josip Šutalo (Čapljina, BiH), Ante Budimir (Žepče, BiH), Luka Sučić (Bugojno,BiH) i Martin Erlić (Zadar). Reprezentaciju je tada vodio Zlatko Dalić (Livno, BiH). Dodajmo tome i Zlatnu loptu, nagradu za najboljeg igrača svijeta koju je 2018. dobio Luka Modrić (Zadar). Što se pak košarke tiče, velikih kolektivnih uspjeha je bilo, ali nedovoljno zbog dugogodišnje krize u košarkaškom savezu pa ćemo stoga nabrojati tek petoricu najboljih koji su ostvarili zavidne klupske karijere u Europi ili NBA ligi i ušli u Hall of Fame. Dražen Petrović (Šibenik), Toni Kukoč (Split), Dino Rađa (Split), Velimir Perasović (Split), Stojko Vranković (Drniš). Danas hrvatska košarka egzistira na krilima Bojana Bogdanovića (Mostar), Ivice Zubca (Mostar), Darija Šarića (Šibenik), Marija Hezonje (Dubrovnik). Pređimo na tenis. Jedini trofej Wimbledona u Hrvatsku donio je Goran Ivanišević (Split). Davis kup iz 2005. osvojio je, među ostalim, i Mario Ančić (Split). Trenutno je naš najbolji tenisač Marin Čilić (Međugorje) koji je osvojio Davis kup iz 2018. On je osvojio i US Open 2014. te igrao finale Wimbledona 2017. Nadalje, hrvatsku rukometnu reprezentaciju do olimpijskog zlata, titule svjetskih prvaka i niz srebrnih i brončanih medalja nosili su godinama Ivano Balić (Split), Petar Metličić (Split), Slavko Goluža (Kula, BiH), Nikša Kaleb (Metković). Spomenimo i službeno proglašenje Ivana Balića (Split) od strane IHF-a 2010. godine najboljim rukometašem svih vremena. Dotaknimo se i vaterpolske reprezentacije, momčadi koja je do svjetskog i europskog zlata došla uz pomoć 7 ili 8 Dalmatinaca, uglavnom Dubrovčana i Splićana (ovisno o sezoni) od ukupno 13 igrača. Neke od najvećih uspjeha, vaterpolisti su ostvarili uz izbornika Ivicu Tucka (Šibenik). I na kraju tek spomenimo da Split ima najviše olimpijskih medalja po glavi stanovnika u Hrvatskoj i čak više od dosta većih svjetskih država.  Dovoljno je tek spomenuti atletičarku Blanku Vlašić, plivača Duju Draganju, veslače Sinišu Skelina, Igora Borasku, Tihomira Franjkovića i Marka Brajnovića, taekwondašice sestre Zaninović, judašicu Barbaru Matić, jedriličara Tončija Stipanovića… Nevjerojatno.

Ostavi odgovor

Your email address will not be published.