Četvrta obljetnica smrti hrvatskog viteza i mučenika Slobodana Praljka

Jučer se navršila 4. obljetnica smrti generala pukovnika Slobodana Praljka. Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO HB Mostar je ispred Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana polaganjem vijenca i paljenjem svijeća te molitvom odala počast pokojnom generalu.

Slobodan Praljak (Čapljina, 2. siječnja 1945. – Haag, 29. studenoga 2017.), bio je hrvatski filozof, sociolog, filmski redatelj i vojni zapovjednik, general-pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane.

Od osnivanja Hrvatske demokratske zajednice i njegovog političkog angažmana, do organiziranja prvih dragovoljačkih postrojbi, obnašao je dužnosti zapovjednika obrane Sunje, pomoćnika ministra obrane RH za IPD, bio je zapovjednik Operativne zone Jugoistočna Hercegovina, zapovjednik HVO, pročelnik vojnog kabineta Predsjednika RH. Umirovljen 1995. godine, kada se okreće radu u gospodarstvu , što i radi sve do pritvora u Haagu, gdje dobrovoljno odlazi travnja 2004.

U zatvoru je napisao 18 knjiga, koje su promovirane u Zagrebu 1.6.2011. te je tako ostavio trajni spomen istini. 29.5.2013. prvostupanjskom presudom optužen na 20 godina zatvora. Iako je odlazeći u Haag vjerovao da ne ide dokazivati svoju nevinost, nego da oni u Haagu moraju dokazati njegovu krivnju, ubrzo je uvidio koliko je nepravedni i licemjerni sudski proces koji nema veze ni sa pravom, a niti s pravičnosti, te po svaku cijenu želio nametnuti svoju odluku. U jednom od pisama napisao je „Nema pravnog načina da se to pobije, jer oni od dokaza uzimaju što hoće, od svjedoka što hoće, izvode zaključke kako hoće i dobiju što hoće. Prava je logika nad činjenicama, ali ako to netko neće, badava ti pravo. Obavit ćemo posao do kraja, jer nam ništa drugo ne preostaje. U Božje ime izgovorite riječ i spasite dušu“.

Tog 29.11. 2017. godine nakon što je šestorici generala donijeta presuda koja je potvrdila udruženi zločinački pothvat i prvostupanjske kazne za ratne zločine, posljednje što je mogao učiniti za svoj narod i istinu bilo je žrtvovati svoj život, budeći svijest i pozivajući svakog na osobno preispitivanje.

Svojim odlaskom poručio je da ne želi živjeti kao rob jer mu je draže umrijeti kao slobodan čovjek svjestan da nije počinio niti jedan zločin kojim se tereti. I svojim posljednjim činom, svojom posljednjom žrtvom branio je Domovinu. Ostao je svijetli primjer veličine čovjeka, a tomu svjedoče brojna humana, čovječna, duhovna i umjetnička dijela. Svjedoče brojni prijatelji svih vjera i narodnosti, svjedoče svi kojima je bio uzor i učitelj, ali svjedoči i ona teška i duga šutnja nakon njegove smrti, kada je bol umukla sve.