Herceg-Bosna je jamčila opstanak, slobodu i jednakopravnost Hrvata u BiH

U Grudama je na današnji dan 1993. godine, prije 26 godina, Hrvatska zajednica Herceg Bosna prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu. HRHB je odraz težnje naroda i političkog vodstva Hrvata za kreiranjem stabilne i prosperitetne nacionalne, kulturne i gospodarske političke zajednice u BiH i institucionalno-političke zaštite Hrvata u njoj, piše Hrvatski Medijski Servis.

HRHB je izrasla iz HZHB uz obilat blagoslov međunarodne zajednice što se manifestiralo Owen-Stoltenbergovim mirovnim planom za okončanje ratnih sukoba u BiH. Iako joj neki zlonamjernici iz sarajevskih i međunarodnih političkih krugova žele prišiti svakakve pogrdne epitete Hrvatska Republika Herceg Bosna  bila je institucionalni okvir koji je Hrvate sveo pod isti nazivnik s druga dva konstitutivna naroda s jednakim pravima, piše HMS.

Ona nikada nije osporavala Bosni i Hercegovinu kao što uči dominantni sarajevski narativ, već je u kasnijem slijedu događaja omogućila federalizaciju BiH, potpisivanje Washingtonskog pa i Daytonskog mirovnog sporazuma.

Od Daytona na ovamo događa se konstantna i zlonamjerna sotonizacija HRHB, primarno iz političkog Sarajeva, koje se koristeći se instrumentom brojnosti želi dokopati ciljeva koje nisu uspjeli ostvariti u ratnim događanjima. Primarno od Federacije BiH žele napraviti unitarni entitet koji bi svojim uređenjem bo protuteža Republici Srpskoj (zbog toga bošnjački političari konstantno i različitim intenzitetom traže ukidanje Doma naroda Parlamenta Federacije BiH koji je jedan od glavnih instrumenata institucionalne zaštite Hrvata u BiH), a nakon toga sljedeći bi im cilj bio stvaranje unitarne građanske države uređene na postulatu jedan čovjek jedan glas.

Napravi li se retrospektiva 26 godina unazad jasno se vidi da su Hrvati u BiH ostali i opstali jedino ondje gdje je bila Hrvatska Republika Herceg Bosna, dok su na drugim područjima s većinskim bošnjačkim i srpskim stanovništvom svedeni na razinu statističke greške. Zbog toga ju treba promatrati kao političku ideju i misao vodilju za ponovno ostvarivanje pune jednakopravnosti koja je narušena puzajućim promjenama duha i biti daytonske BiH. To se najbolje manifestira kroz nemogućnost Hrvata da mogu izabrati legitimne političke predstavnike na svim razinama vlasti pa zbog toga imamo Komšića u tri navrata u Predsjedništvu BiH te razne anomalije u Domovima naroda i državnog i federalnog parlamenta.

U zadnjih 5-6 godina nasljeđe Herceg Bosne se vratilo u javni diskurs i politički predstavnici Hrvata ne libe se afirmirati nasljeđe HRHB kao podlogu za vraćanje u daytonske okvire i ponovnu participaciju političkih  prava Hrvata u punom smislu te riječi.

Ostaje pitanje kada će se stvoriti dovoljan politički kapital da se priča o Herceg Bosni podigne na još veću razinu i o njoj govori u međunarodnim krugovima kao mogućem  sredstvu zaštite vitalnih interesa hrvatskog naroda u BiH.