In vino libertas: Nekoliko jadnika iz hrvatskoga političkog i sigurnosnog sustava teretili su Ćorića

59

Osvrt na knjigu tamničkih zapisa ( Valentin Ćorić, ”In vino libertas”) generala Ivana Tolja:

S knjigom ”In vino libertas” družio sam se od kraja siječnja, pa sve do Stepinčeva, to jest do 10. veljače ove 2024. god. Pozorno sam upijao riječ po riječ, stranicu po stranicu, ove neobične i nesvakidašnje knjige nastale u ćeliji i samici haaškoga zatvora, pisane umom, srcem i rukom jednoga od osnivača Republike Herceg-Bosne, ministra unutarnjih poslova u njezinoj vladi, dragovoljca Domovinskoga i obrambenog rata, hrvatskoga branitelja, generala HVO-a, uznika i patnika, Valentina Ćorića.

Čitanje, točnije rečeno, meditiranje nad ovim zapisima, završio sam, ni malo slučajno, na dan smrti hrvatskoga svetog blaženika Alojzija Stepinca, mučenika i žrtve jugo -komunističkog, totalitarnog, bezbožničkog i zločinačkog sustava. U montiranom procesu bio je osuđen na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Umro je 10. veljače 1960., u zatočeništvu, u Krašiću. Bio je duhovni vođa i moralna vertikala hrvatskoga naroda, jedna od najznačajnijih osoba u hrvatskoj povijesti, toj dugoj, višestoljetnoj povorci hrvatskih junaka, zatočenika, pravednika i mučenika. On je zasigurno kod Boga, u vječnosti, zagovornik svim krivo optuženima. Vjerujem da je i Valentinu – u dugim zatvorskim godinama svakojakih kušnji – bio moćan nadahnitelj i oslonac da ne posustane i da ne padne u očaj, već naprotiv, da to teško stanje pretvori u duhovni napredak i dobitak. Dobitak ne samo za njega, već i za njegovu obitelj i cjelokupni hrvatski narod. Da je u tome uspio i da je tome tako, potvrđuju nam i ovi zapisi koje je pisao u zatvorskoj čamotinji, napuštenosti i samoći i koje sada čitamo s poštovanjem, zahvalnošću i divljenjem.

Velikog Alojzija Stepinca, monstruozni i nepravedni komunistički sustav osudio je na dugogodišnju kaznu zatvora. Valentina Ćorića pak, tzv. demokratski, pravedni i pravni Međunarodni sud, (koje li farse i ironije!) bez valjana dokaza o krivnji, također na dugogodišnju kaznu zatvora s prišivenim biljegom ratnoga zločinca.

Haaški sud za ratne zločine razvlači sudske procese po deset, petnaest godina, za razliku od Međunarodnoga suda u Nürnbergu, na kojem se sudilo za ratne zločine počinjene u 2. svjetskom ratu i koji je uz sve procedure donio presude za manje od godinu dana. Suđenje je započeto 20. studenoga 1945., a završeno u listopadu 1946. god.

S pravom se kaže da je spora pravda zapravo nepravda. U tom lancu smišljene i dirigirane sporosti zadovoljni su zbog velikih zarada jedino tužitelji, sudci i odvjetnici. Koliki su godinama čamili u Haagu, pa potom bili oslobađani (podosta je Hrvata tako ”oslobođeno”) i onda bez ikakvih isprika i financijskih naknada vraćani, najčešće uništena zdravlja, u svoje zemlje, obiteljima i kućama. I to je ovim, svojevrsnim pravosudnim, pravnim, profiterima bilo normalno. Ne samo njima, već i međunarodnoj zajednici, pa i matičnim državama uznika.

Valentin Ćorić u proslovu piše: ”Ne znam je li itko od tih ljudi koji vode ovakve poslove bio ikada negdje izoliran samo tri dana. Pa makar i u hotelu s pet zvjezdica. Da jesu, razumjeli bi malo bolje što znači deset godina čekanja u ovakvom režimu življenja, u deset četvornih metara i uvijek, svih ovih godina, s paketom iste jadne hrane, jednom na dan, u 24 sata.

U ovim dugim godinama oni ignoriraju nesnosnu patnju našu i svih u našim obiteljima, posebno djece. I oni su ni krivi ni dužni njihove žrtve”.

Prekomjerno poslušna i kooperativna službena Hrvatska, ne bi li se dodvorila Europi i ulasku u EU, u nezainteresiranosti nije bila iznimka. Nije bila odveć zaokupljena sudbinama svojih državljana, haaških uznika i nepravednim trajanjem i razvlačenjem procesa. Kažem službena, jer hrvatski je narod bio protiv izručivanja naših ljudi i takva (ne)postupanja. Ali neki su iz naših redova bili vrlo zainteresirani sudjelovati u nečem puno gorem. Pojedini političari i neki visoki časnici, prednjačili su u izdaji i lažnome optuživanju svojih… Neke sam od njih prepoznao iz konteksta trodnevna ispitivanja, u veljači 2004., kojem sam bio izvrgnut od strane haaških istražitelja. Namjera im je bila od mene izvući bilo što, bilo kakvo priznanje koje bi teretilo RH, HV i HVO, pojedine moje kolege generale i suborce. Još pamtim bijes i crvenilo na njihovim licima što su uzalud potrošili toliko vremena ne bi li raznim smicalicama i trikovima i mene uvukli u već formirano kolo lažnoga svjedočenja i izdaje. Između ostalog, cilj im je bio dokazati nešto što su izmislili i što nije postojalo, tzv. UZP, udruženi zločinački pothvat, na čelu s utemeljiteljem Republike Hrvatske, Franjom Tuđmanom i ratnim ministrom Gojkom Šuškom.

Ovaj Z u toj sklepotini, koju su nam pokušali podmetnuti, valja drukčije čitati i tumačiti. Z za nas znači zajedništvo, a ne zločin. Hrvatski se narod udružio u zajednički pothvat, da se obrani od velikosrpskoga osvajanja, agresije i zločina kojima je bio izložen u Hrvatskoj i BiH. I da nije bilo tog jedinstva i sloge, da nije bilo snažne HV i HVO-a, ne bi bilo ni pobjede u Domovinskome, obrambenom ratu, a od Hrvatske bi možda ostalo na političkome zemljovidu okljaštreno slovo H,a od Bosne i Hercegovine ni B ni H. Prekrilo bi je veliko S.

Nije odveć teško otkriti i objasniti sramotne putove izdaje, jer, gdje su ucjene, korupcija, lopovluk, strah, kukavičluk, nepoštenje i škude, tu su i Jude. Imali smo takvih u svim razdobljima naše teške i mučeničke povijesti. Imamo ih i danas. Za takve vrijedi stih hrvatskoga pjesnika Anđelka Vuletića, rođena u Hercegovini: ”Tako mali život, a tako veliki jadnici”.

U procesu protiv Valentina Ćorića bilo je 400 svjedoka i 11 000 dokumenata. Ni svjedoci, ni dokumenti nisu ga ni zbog čega teretili. Međutim nekoliko jadnika iz hrvatskoga političkog i sigurnosnog sustava jesu. I to tajnim djelovanjem i svjedočenjem, kao i podmetanjem falsificiranih dokumenata.

Puno je mjesta u knjizi, koja sam poželio citirati i uvrstiti ih u ovaj moj osvrt . U nimalo lakom izboru, odlučio sam se ipak za 254. stranicu, koja naoko, ali samo naoko, ne korespondira s naslovom knjige ”In vino libertas”. Valentin i u zatvorskoj ćeliji bez obzira na teško stanje u kojem se nalazi, čita, piše, moli i meditira. Razmišlja o Hrvatskoj, njenoj povijesti i budućnosti. Relativizira svoj zatvorski život, uspoređujući ga sa značajnim Hrvatima koji su robovali u puno težim uvjetima. Iz svih dijelova njegove knjige vidljiv je njegov snažan karakter, njegova odlučnost da izdrži i nadvlada sumnje i neizvjesnosti, koje su ga u zatvoru godinama pritiskale kao mlinski kamen.

”… Nisam od onih koji mole duge molitve, svojim molitvama zacijelo neću dosaditi ni Bogu ni Blaženoj Djevici Mariji. Ne bih se usudio reći da sam njihov ljubljeni, ali osjećam se kao da jesam, što god tko rekao i mislio.

Neka govore i misle što hoće, ja ipak najbolje znam kako mi je. Možda je moj život u zatvoru bogatiji od mnogih života izvan zatvora. Da nisam iskusio Haag, vjerojatno ne bih osjetio bogatstvo duha ni Božjeg milosrđa kakvo sada osjećam.

Meni nije lako, ali moj se zatvorski život ne može mjeriti s onima koji su tamnovali u neusporedivo težim uvjetima. Jesmo li se na slobodi dovoljno zanimali za njihove sudbine? Jesmo li tragali za svjedočanstvima o njima i njihovim teškim iskustvima? Jesmo li se pitali tko su oni i kakvi su bili, što su željeli i za što su se žrtvovali? Nismo, a svakako ne onoliko koliko su mučenici zasluživali.

Neke sam od tih velikih ljudi imao sreću i osobno upoznati, uvijek zadivljen njihovim odnosom prema kalvariji koju su prolazili u najtežim vremenima. Svoj su križ ponosno nosili do samoga kraja. Kako da ih zaboravimo? Kako da ne mislimo na njihovu žrtvu, od Bleiburga do Borova Sela? Zar smijemo zaboraviti na stotine mučenih i mučki ubijenih katoličkih svećenika i njihovih biskupa tijekom Drugog svjetskog rata i poslije njega, koje je predvodio biskup zagrebački Alojzije Stepinac? Kako da zaboravimo muke i robijanje hercegovačkog biskupa Petra Čule i velečasnog fra Ferde Vlašića? Kako da se ne sjećamo svih tih hrvatskih crkvenih mučenika?

Zato mjesta njihove patnje i smaknuća, kao što je ono na Širokom Brijegu u Hercegovini, moraju postati vječna svetišta.

Razmišljam koliko je još neotkrivenih hudih (vražjih) jama, koliko zaraslih grobova naših istinskih junaka i stradalnika. Smijemo li ih zaboraviti? Zar ćemo zaboravu prepustiti poratna Brozova mučilišta, kakva su bila Goli Otok, Lepoglava, Stara Gradiška…? ”

U Scheveningenu, Valentin je, unatoč robijanju i svim nedaćama kojima je sustavno bio izvrgnut, sačuvao psihičko zdravlje i unutarnji mir, dostojanstvo i uvjerenost da nije počinio nikakve zločine. Taj mir prenosio je i na svoje sunarodnjake, Hrvate. Prenosio je i na one s kojima je bio prisiljen na suživot u zatvoru i protiv kojih je ratovao i branio svoj narod od zločina i agresije. I s njima je, unatoč zlosilju, koje su činili nad njegovim sunarodnjacima diljem Hrvatske i BiH, pronalazio načine međusobne komunikacije, pa i povremena druženja uz spremanje hrane i po koje kapljice, koju je unatoč strogoj zabrani, vješto spravljao i skrivao ne bi li sebi i svima oko sebe olakšao duge godine sivila i uzničkoga očaja, tuge i potištenosti. Zgode i nezgode oko pravljenja vina, istrage i novčane kazne i samice nisu ga pokolebale… Naime, napisao je:

”Naše ljudsko dostojanstvo u ovom zatvoru Ujedinjenih naroda na stotine je načina pogaženo. Skidanje jedne kapi rose s te goleme kamene stijene poniženja činilo nas je malo sretnijim ljudima… Primijetio sam kod sebe i kod drugih da se zatvorsko vino pretvorilo u tihi, nevidljivi znak našeg otpora.”

I na kraju, neka mi bude dopušteno, u ovome mome osvrtu i preletu preko knjige Valentina Ćorića, spomenuti da me s Valentinom povezuje isto hercegovačko sunce i Brotnjo, gdje smo se rodili, on u njegovoj Paoči, često spominjanoj u ovoj knjizi i za kojom je u uzništvu čeznuo, ja u Blatnici iz koje sam davno kao dijete otišao u Zagreb. Slična stremljenja i ideali. Ljubav i borba za Hrvatsku. Vezuje nas plemenita zemlja humska, zemlja Hercegova, koju Hrvati nastavaju od pamtivijeka, od stoljeća sedmog, kako pjesma kaže. Da, od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu, žive i umiru uvijek vjerni i postojani, unatoč svim tragedijama kojima su bili izloženi. Unatoč svim nepovoljnostima, osporavanjima i nerazumijevanjima koje nas ne mimoilaze ni danas, ni sada, čak ni ovoga trenutka kada promoviramo ovu knjigu i izričemo zahvalu čovjeku, koji je to svojim životom, borbom i bolnim svjedočenjem itekako zavrijedio.

Naš je Vale u tamnici, kako i sam kaže, ove svoje zapise klesao. Klesao, a ne pisao. Klesao ih je na tvrdom hrvatskom, hercegovačkom kamenu, na uvjerenju da je njegova borba imala smisla i da unatoč svim udarima nije pokleknuo i da je on u toj borbi pobijedio. Klesao ih je na stijeni. I tko na njoj , na toj stijeni, kako pjeva Žanko ”svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše… Mi smo tu odavna, svi moraju znati, to je naša zemlja, tu žive Hrvati.

Generale, hvala Ti za sve što si učinio za slobodu hrvatskoga naroda, slobodu Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Komentari su zatvoreni