Kada jesen dođe,osjetim sjetu i tjeskobu i uvijek se prisjetim onih tužnih obljetnica,poginulih prijatelja,suboraca,žrtava grada heroja Vukovara,svih stradalih u Domovinskom ratu kao i svoje preminule majke.

JA SAM KUĆI DOŠ’O A PUNO IH SE NIJE VRATILO

Stihovima poznate domoljubne pjesme ”ja sam imo’ sreće pa sam kući doš’o,  a puno ih se nije vratilo,tako se i sa mnom život poigrao.Ovih dana se navršava 26 godina od kada smo se nas 8 pripadnika HVO-a domogli slobode.Bogu hvala,danas smo svi živi,ali ne znam koliko smo zdravi,svi,osim Pere Paponje iz Gabela polja koji je prije nekoliko godina preminuo prirodnom smrću.Čovjek puno puta u životu naiđe na stresne situacije, pa čak pomisli da su bezizlazne,ali živ čovjek svašta izdrži.Kada vratim film unatrag 26 godina,koje su strahovito brzo proletile,mogu da zaključim da stresne situacije kao što su; borba za egzistenciju,liječenje,izbjeglištvo, gubitak posla,deložacije iz stanova,smrt roditelja,a sve  sam to preživio, ne može se uporediti u odnosu na ono što sam preživio u ratno doba. S tim jednostavno liježeš,s tim se budiš i to ti ostane urezano u sjećanje za cijeli život Najružnije vrijeme je ratno vrijeme, zato smo mi logoraši i utamničeni najveći zagovornici mira i pravde u ovoj zemlji. S vama ću dragi čitatelji ovog portala podijeliti  potresnu ratnu ispovijest koja me je obilježila, kako mene,tako i tisuće drugih logoraša,koji će se lako prepoznati,jer smo svi prošli sličnu torturu,razlika je u nijansama, mjestu, vremenu ili imenu.

 

IZDANI I ZAROBLJENI

 

Nezaboravan je datum u mome životu 30. lipnja 1993. Naime, toga kobnoga dana kao vojnik HVO-a zarobljen sam i odveden u logor IV. osnovna škola u Mostaru. Do toga dana sam obavljao uobičajene radne ratne zadatke. Došao sam dan ranije na smjenu u IZM (istureno zapovjedno mjesto) Vrapčići na poslove u održavanju veze. Nisam mogao ni slutiti što će me zadesiti nekoliko sati kasnije. U objektu u kojemu smo boravili sa mnom je bio moj kolega Jure Bilić i moj rođak Filip Mikulić te dozapovjednik satnije Željo Ištuk. Kat ispod nas bio je smješten sanitet naše bojne i u njemu su boravili vozač saniteta, moj stric Ante Mikulić i medicinski tehničar Milenko. U to vrijeme moji roditelji, supruga i tada mala kći još su boravili u gradu kao prognanici, jer su naše kuće bile, može se reći, u području borbenih djelovanja i nitko im nije garantirao sigurnost. Unatrag nekoliko dana od toga 30. lipnja 1993. događali su se neobični incidenti i vrlo neobične situacije. Naime, često su bile pokidane telefonske žice, stoga sam mnogo puta izlazio na intervencije i spajao pokidane žice, koje bi netko uporno kidao i vješto maskirao. Bilo je tu i pokidanih i ostalih raznih kablova, što se kasnije pokazalo kao dio dobro isplanirana plana. Premda je u gradu Mostaru već bjesnio sukob Armije BiH s HVO-om, tada su još zajedno s nama u HVO-u u Bijelome Polju bili i muslimani, pretežno su to bili domicilni ljudi. Držali smo linije, prve crte obrane prema srpskoj vojsci.

Te večeri, prije prevrata, uobičajeno smo provjerili vezu s centrale i motorolom, Jure Bilić i ja. Kada smo se uvjerili da je sve u redu, mogli smo malo odahnuti. Nešto prije ponoći jedno bolesno dijete muslimanske nacionalnosti trebalo je žurno odvesti u bolnicu u Mostar jer je imalo visoku temperaturu. Roditelji djeteta molili su nas da ga sa sanitetskim vozilom odvezemo, što je moj pokojni stric bez oklijevanja i učinio. Stric se na žalost vratio poslije ponoći. Dok smo mi onako u polusnu čekali zoru i prevrtali se po ležaju, negdje oko 2,30 sati dogodio se iznenadan šok, čuli smo neke nejasne glasove na motoroli, na frekvenciji koju koristimo, na telefonima muk, ne možemo nikoga dobiti. Nastala je totalna zbunjenost i metež, nakon toga čuju se rafali, eksplozije, ne znamo tko nas napada. Tek kada smo čuli povike “Allahu ekber” postalo nam je jasno. Metci su parali zidove kao da su bili od stiropora, mi smo odmah popadali na pod. Dozapovjednik Željko Ištuk je s nekoliko rafala odgovorio, ali vani je bila tamna noć i rominjala je sitna kiša, te se nije dobro vidjelo niti tko puca, niti na koga otvaraš vatru. Nekoliko trenutaka tišine-primirja želio sam iskoristiti za bijeg, tako da skočim na sanitetsko vozilo koje je bilo ispod nas, pa s njega skočiti dalje na zemlju i zbrisati u mrak, no od toga me rođak Filip odgovorio riječima, poginut ćeš. Vjerojatno je kao iskusniji bio u pravu. Napadači su već bili uokolo, zauzeli položaje te nas domalo i pozvali na predaju. Dobro su znali gdje se nalazimo i koliko nas ima, imali su vodiča muslimana, koji je do toga kobnog događaja bio pripadnik HVO-a. Nismo imali rješenje, predali smo se sva šestorica i s uzdignutim rukama izašli iz zapovjedništva. Do našega objekta bila je jedna kuća u kojoj je boravilo naše osiguranje. Jedan vojnik Armije BiH je došavši do nje ubacio dvije bombe koje su eksplodirale, na sreću oni su prije već pobjegli i tako se spasili.

Poslije uvodnoga maltretiranja i ispiranja mozga, kako je Armija BiH sve oslobodila, a dozapovjednik Željko odmah je dobio nekoliko šamara, poveli su nas u Suhi Do, gdje su bili i ostali zarobljeni vojnici HVO-a. Prolazeći iznad naših kuća, kroz zaraslo šiblje, krećući se kozjim putem, to je predio koji odlično poznajem, počeo sam ponovo razmišljati o bijegu. Ipak na sreću nisam se usudio. Oni su bili posvuda uokolo. Prolazeći kroz Marića mahalu izlazi naš susjed Ramiz s puškom, zvanom tandžara, računam kako će kazati za nas koju lijepu riječ, jer mi je kao vrstan majstor zidar, kuću zidao i pokrivao, a on kako je izletio ispred nas, tako se i brzinski bez riječi povukao u mrak. Sitna kiša i dalje je rominjala, a u meni je raslo iščekivanje i neizvjesnost što će biti s nama i što mi je s bratom. Poslije nekih pola sata pješačenja došli smo u Suhi Do, u kuću u kojoj je bila smještena naša zarobljena vojska. Sve je smrdjelo na barut, a vojnici Armije BiH histerični, obilježeni crvenim trakama oko ruku i prekriveni crnim maramama. Među već zarobljenim hrvatskim vojnicima primjećujem neke svoje prijatelje i suborce, ali ne vidim brata. Svima nama zarobljenima, a bilo nas je tu oko dvadeset, naredili su da posjedamo po zemlji i čekamo daljnje upute. To je bila i prigoda da od naših ljudi doznam razne sudbine naših branitelja. Najprije sam saznao da je moj prijatelj, zajedno smo igrali nogomet u lokalnom klubu NK Neretva, Zdravko-Kina Mihalj poginuo u unakrsnoj vatri, a da je moj brat uspio pobjeći. Kasnije se uspostavilo da ni moj brat nije uspio pobjeći. Naime, on se uputio zajedno s Ivanom Kolobarom, zvanim Droba, došli su do Neretve, zajedno su ušli u ledenu vodu s namjerom da preplivaju u Raštane i dočepaju se slobode. Na žalost Drobi se tu gubi svaki trag, brat je preplivao, ali su ga ipak vojnici Armije zarobili i sproveli u logor IV. osnovne škole. Pokojnog Drobu je Neretva nakon sedam dana izbacila na površinu, negdje oko Staroga mosta, bio je privremeno pokopan u Sjevernom logoru, do razmjene poginulih.

Po dolasku u Mostar slijedili su odmah teški trenutci. Naime, ispred zgrade SDK, koja se nalazi nasuprot IV. osnovne škole, izlaskom iz vojnoga vozila, nas 7-8 morali smo proći kroz špalir krvoločnih vojnika, koji bi nas udarali, vikali, ponižavali, trgali krunice koje smo nosili oko vrata. Ja sam za dobrodošlicu dobio kundak puške u glavu. Ostao sam pribran, ali u nekom omamljenu stanju. Istoga dana prebacili su nas u logor IV. osnovne škole Mostar u kojemu ću provoditi sljedeće dane i mjesece.

Prvih dana boravka u logoru bili smo smješteni u podrumskim prostorijama u kojima su bile naše dvije ćelije. U njima nije bilo dovoljno zraka, pa smo se doslovce gušili. Ćelije su bile prepune, nije bilo dnevnoga svijetla, nego samo fluorescentne svjetiljke. To vrijeme za nas logoraše bilo je veoma mučno. Teško mi je to razdoblje i prepričati. Uglavnom, jedan dan u zatočeništvu izgledao bi tako da bismo samo dva puta na dan izlazili na WC i to trčećim korakom. Usput bismo dobivali udarce stražara koji su nas čuvali. Udarao je svatko i oni jadni i slabiji od tebe. Bio je jedan stražar, zvali su ga Ziko, rastom veoma nizak, a da bi me mogao udariti nogom, naredio bi mi da se spustim dvije do tri stube niže. Zamislite tu bijedu i jad, spusti se da te udarim! O hrani ne treba trošiti puno riječi, znam da ni oni nisu imali Bog zna što pojesti, ali naši obroci su bili splačine u običnoj vodi, ne znam kojim imenom bih nazvao to jelo. Malo bi hrana bila ukusnija ako smo radili na terenu, ali na terenu se i ginulo.

Obično bi nas po deset logoraša u grupi slali na rad, pretežno na prvu ratnu crtu. Radovi bi se sastojali od kopanja rovova, tranšea, nošenja vreća punjenih zemljom ili pijeskom, pravljenja utvrda, bunkera, izvlačenja ranjenika i poginulih i ne znam čega sve ne. Bili smo robovi, tako su se prema nama i odnosili.

Osim fizičkoga rada još teže bi mi padalo psihičko zlostavljanje. Vrijeđali bi nas i nazivali svakakvim imenima. Hvalili su se svojim ratnim uspjesima, a mi znamo da smo mi bili kao HVO istinski osloboditelji Mostara od JNA i srbočetnika, a oni su sve te zasluge pripisivali sebi. Uvečer bi se iživljavali, izvodili pojedine logoraše, te tukli i udarali svim i svačim. Sve to bi radili uz prisustvo zapovjednika logora, a neki su se od njih isticali u svojim zlodjelima. Vidio sam da je logoraš Pero Paponja imao pozamašnu rupu na tjemenu, ta mu se rana na glavi ucrvala. Logoraš Jakov izgledao je kao živi leš. Bilo nas je mnogo ranjenih, bolesnih, zapuštenih, nismo se okupali mjesecima. Bio sam lakše ranjen u Cernici kada je nedaleko od naše grupe eksplodirala minobacačka granata, a mene pogodio sitni geler, veličine zrna riže u predjelu grudnoga koša. Na sreću, osim udara i manjega krvarenja, sve se dobro završilo. Kasnije sam na kopanju rovova u Šantićevoj ulici zadobio prolaznu rupu od snajperskoga metka, zahvaćen mi je samo djelić kože u visini koljena. Preživjeti na prvoj crti bila je lutrija.

Po dolasku predstavnika međunarodnoga Crvenoga križa u naš logor stanje se malo popravilo, ali se i dalje išlo na ratne crte. Radili smo fizičke poslove, bivali ranjavani, a 17 logoraša izgubilo je živote. Među njima je moj stric Ante i rođak Marko koji je prvi poginuo na prisilnom radu, točnije 12. srpnja 1993. preko puta Franjevačke crkve. Mnoge od nas vodili su na vađenje krvi u Higijenski zavod. I mene su vodili dva puta. Tada nisam bio spreman zbog iscrpljenosti, ali tko te pita, oni vade krv. Ne znam kako smo uopće tako slabašni izdržali to vađenje krvi. Stoga danas, kada sam dobra zdravlja, kao zavjet i kao uspomenu na sve poginule i ranjene suborce-logoraše, dobrovoljni sam darivatelj krvi, s nekih 30 davanja, a nastojat ću i dalje dok me zdravlje bude služilo.

Mnogo vremena provodio sam radeći na prvoj ratnoj crti, od Bulevara, Cernice, Šantićeve ulice, Sjevernoga logora, Vrapčića i Bijeloga Polja. Radilo se ponekada i noću, pa sam tako u nekoliko navrata izvođen na noćne radove, na Stari most, ispod hotela Neretve, u Sjeverni logor i ostala mjesta koja su po danu bila vrlo rizična. Jednom prilikom na lokaciji Sjevernoga logora izvodili smo neke radove, a u daljini preko rijeke Neretve vidim svjetla iz kuća u naselju Rudnik. Tu su mi prije zatočeništva živjeli supruga i mala kći na koje sam neprestano mislio. Po glavi mi se stalno vrtjelo kako doći do slobode, kako se izvući iz ovoga pakla? Bio sam u nekoliko navrata blizu odluke da pokušam pobjeći, ali moje tjelesno stanje u tome trenutku nije mi to dopuštalo. Puno sam oslabio i smršavio, a imali smo i jak nadzor. Uvijek bi uz nas deset logoraša išla četiri stražara. Nadu za slobodu davale su nam razne informacije o mogućoj razmjeni zatočenih. Neki teško ranjeni bili su već razmijenjeni, a mi preostali bismo se znali šaliti na taj račun da im zavidimo što i mi nismo ranjeni. Od svega glad je bila najteža, maštali bismo o hrani dok bismo boravili u ćeliji i zavladala bi neka histerija, da su pojedini logoraši počeli pisati razne kulinarske recepte. Premda je bilo veoma pogibeljno, kako je vrijeme odmicalo, neki bi se sami prijavljivali za rad na terenu, jer bi dobivali više hrane. Zar to nije žalosno? Ili umro od gladi ili od metka, svejedno!

Jednom prilikom radeći na prvoj crti u Cernici susreo sam staroga poznanika koji me čak počastio kavom napravljenom od biljke bob. Prilikom radova kod hotela Neretve jedan je pripadnik Armije BiH, po nacionalnosti Rom, s nama logorašima podijelio i limenku piva, što je za nas u to vrijeme bilo nezamislivo.

 

 

  Bijeg u slobodu – naši su

 

Nastupila je jesen, kraj rujna, odlazimo pješice, nas deset logoraša, preko Fortice, brda Osoja, zatim Sutine u Vrapčiće. Bili smo smješteni u podrumu kuće Srbina Manojla Loze. Sljedećih nekoliko dana izvodili smo teške fizičke radove na brani HE Mostar. Nas nekolicina logoraša iz ovoga smo mjesta i poznajemo domicilno stanovništvo. Tu nam je naš mještanin i poznanik Nijaz-Niza Marić jedne prilike samoinicijativno donio kozletine, hvala mu! Poslije izvjesnoga vremena od jednoga mještanina doznajem da mi je poginuo stric Ante u Šantićevoj ulici, kod vrtića. Nas vraćaju u Mostar u logor IV. osnovne škole, navodno se priprema razmjena svih zarobljenika. Nekoliko dana proveli smo u ćelijama iščekujući razmjenu. Tada je većina zarobljenih dobila dizenteriju, proljev od prljave vode koju smo pili. Uslijedilo je pravo razočarenje zbog neuspjele razmjene. Tada sam se prvi put nakon tri mjeseca okupao, i to u nekoj bačvi koju su nam pripremili u pomoćnoj prostoriji logora. Kako je prva razmjena propala, nas ponovo vode u smjeru Bijeloga Polja. Dolaskom u Vrapčiće, umoran i razočaran zbog propale razmjene kažem bratu, bježi ti ili ću ja. On je sa svojom grupom logoraša ostao u Vrapčićima, a nas dvanaest koji smo sačinjavali drugu grupu odvode kamionom u Potoke. Vozio je naš susjed Junuzović. Negdje u večernjim satima dolazimo u Osnovnu školu “Bratstvo i jedinstvo” u Potocima. Tu u bjelopoljskom logoru susrećemo naše sumještane Hrvate, Bjelopoljce, logoraše koji su tu provodili zatvoreničke dane. Susret s njima na trenutak me razveselio. Mnogi se od nas na prvi pogled nisu mogli prepoznati, jer smo mi muškarci imali velike brade, a tijela su i kod nas i kod njih proživjela totalnu tjelesnu promjenu. Događalo se tako kada bi se nekom od poznanika obratio, on te ne bi prepoznao, pa mu moraš reći svoje ime. Tako me nije prepoznala tetka moje supruge, Ljubica Azinović, samo me gledala. Ljuban Škobić mi je tada dao komad suha kruha, koji kao da je bio namočen u naftu, a meni je ipak bio slastan zalogaj. Nismo se puno zadržali u školi, našli su nam smještaj na drugoj lokaciji.

 

Naše konačno odredište bilo je u Livču, u kući sina Stanka Azinovića. Od nas dvanaest napravili su dvije grupe, pa je tako moja grupa od nas osam noćila u prednjoj podrumskoj prostoriji, dok su ostala četvorica bila u prostoriji iza kuće.

Bio je kraj listopada, radili bismo razne fizičke poslove, po cijeloj crti bojišnice, a najviše bismo kopali rovove, po dvojica u paru. Ja bih obično bio na lopati, a moj partner u kopanju bio je Šipek, momak iz moga mjesta, koji bi me uvijek znao svojim doskočicama i upadicama oraspoložiti i vratiti mi nadu da sve teškoće izdržim. Dolazak u Bijelo Polje sigurno nam je spasio živote. Da smo ostali u Mostaru, tko zna što bi se s nama dogodilo. Ovdje smo uspijevali po njivama pronaći pokoju tikvu, struk luka, šipak, jabuku, a po zapaljenim hrvatskim kućama bismo u pratnji stražara pronalazili svinjske masti, koja nas je sigurno donekle vraćala u život. Jednom prigodom na radu su nas uočili naši vojnici s druge strane crte i u dogovoru s našim stražarima poslali nam punu vreću konzervi. Naravno stražari su prvi birali, a i mi smo se omastili. Dolazilo je sve hladnije i lošije vrijeme, mi onako oskudno obučeni i iscrpljeni kopamo rov preko puta samostana časnih sestara na Krivini. Jedva držim lopatu u rukama, a stražari nas prisiljavaju i gone na brži rad.

Posljednji dan u zarobljeništvu pokisao sam do gole kože i hladnoća se uvukla u mene. Pred sam kraj posla za taj dan Jozo mi pokaza nekakve škare za lim, koje je našao u nekoj kući i stavio ih u kombinezon. Već se smračilo, nas osam čeka večeru u ćeliji i razgovaramo. Razmišljam kako se osloboditi, svoj plan predstavim Davoru Andriću. Dogovorimo se ili ćemo svi bježati ili nitko, svi smo isprva bili za, osim Pere Paponje. Poslije duljega nagovaranja pristao je i Pero. Stražari nam ubacuju večeru, zaključavaju nas i odlaze nekuda u selo.

Iznad nas je stanovala izbjeglička obitelj s Dubravske visoravni, koji su nas povremeno provjeravali. Kako se već dulje vrijeme nitko nije pojavljivao ispred ulaza, krenuli smo u akciju oslobađanja. Uzimam od Joze one škare koje je unio u ćeliju i režem željeznu armaturu, koja osigurava vrata. Žuljam ono željezo naizmjenično, sigurno dva sata. Negdje oko dva sata ujutro, toga 4. studenoga 1993. uspijevamo izaći iz podruma. Noć je bila kao stvorena za bijeg. Nas osam logoraša uranja u mračnu noć, duboku i maglovitu noć koju je pratila ledena jesenska kiša. Zaobilazili smo objekte i njihove položaje, znali smo vrlo dobro gdje se nalaze. Nismo razmišljali o postavljenim minama, ali i to smo Bogu hvala, uspješno prošli. Neprimjetni, bez teškoća, došli smo do crte razdvajanja, magistralni put, točnije kod Lekinih kuća. Dijeli nas samo nekih šest metara do slobode. Vidimo naš rov preko ceste, pretrčavat ćemo, jedan po jedan i tu čekati svanuće. Prvi pretrčava Davor, za njim Jozo, zatim se čuje rafal, svi smo polegli po zemlji, zamalo nas naši ne pobiše! Čim je utihnula pucnjava povikali smo u glas: “Ne pucajte, Hrvati smo, zatočenici!” Čini mi se da me nikada nije niti jedna riječ u životu toliko obradovala kao povik iz rova naših vojnika: “Naši su!” Bio je to moj drugi rođendan, i ne samo moj, nego svih nas osam koji smo se spasili. Jedino je Jozo dobio prostrijelnu ranu kroz debelo meso. Bilo je na kraju simpatično vidjeti, kada smo došli u naše zapovjedništvo, puna trpeza hrane, Jozo se jednom rukom drži za ranu da bi spriječio krvarenje, a drugom jede vojnički grah, to je sve život.

Poslije su pričali preostali zarobljenici da su nas tražili stražari nekoliko dana po Bijelome Polju, pa čak i prema crti sa srpskom vojskom. Bitno je da su svi koji su ostali u logoru nakon našega bijega, preživjeli. Davorov i moj brat, zbog našega bijega prošli su jedno fizičko i psihičko zlostavljanje, ali su dočekali razmjenu poslije provedenih devet mjeseci logora. Moj brat je prije muslimanskoga logora bio i tri mjeseca u srpskom logoru u Bileći! Tako da je imao godinu dana logoraškoga staža.

Dvadeset šest godina poslije sjećanja ne blijede. Muku je samo zasjenila obiteljska briga i ljubav, nakon rata sam dobio još dvoje djece (dva sina) i Bogu sam na tome veoma zahvalan. Svu bol i nepravdu koja mi je nanesena odavno sam oprostio, a zaboraviti neću nikada. Svoju djecu učim moralnim vrjednotama, da drže do svoje vjere, običaja i tradicije, da ne treba nikoga mrziti, o bilo kome da se radi. Danas me najviše žalosti odlazak mladih ljudi iz naše zemlje za koju sam se toliko borio i krvario. Ja ni za čim ne žalim, što sam god napravio, ne stidim se niti jednoga svog djela iz ovoga vremena, i nakon svega važno mi je da ja svakomu mogu pogledati u oči. Kolika li je bila samo patnja naših roditelja, ovdje mislim na sve roditelje utamničenih, a u ovom slučaju mojih roditelja, koji su imali dva sina logoraša, a i sami su bili prognanici.

Prije ovoga rata s muslimanima moj je otac bio zajedno s mojim bratom u srpskom logoru Bileća. Otac mi je pričao kako je, dok smo nas dvojica bili u logoru, u svojoj muci i tuzi izlazio za vrijeme granatiranja Mostara ne bi li ga pogodila granata, eto tako mu je bilo!

Za moj bijeg iz logora zajedno s još sedam logoraša mnogi su rekli da se za nas netko dobro molio. U to sam potpuno siguran, a to su bile zasluge sada već pokojne moje majke, koja, dok je bila živa, krunicu nije ispuštala iz ruku. Ona je ta koja je uz ostale roditelje i rodbinu zarobljenih hrvatskih vojnika čuvala helikoptere UN-a u Međugorju i ne bi im dopuštali polijetanje do konačne razmjene. Zato joj doista veliko hvala i neka počiva u miru Božjem.

Žalosno je da nam nakon svega ni dan danas ne dopuštaju postaviti spomen ploču na objekte naših zatočenja i mučenja. U samoj IV. osnovnoj školi u Mostaru bilo nas je zarobljeno negdje od 120 do 130 vojnika HVO-a, 17 ih je poginulo na prisilnom radu. Od ovih sedamnaest 10 su Hrvati iz Bijeloga Polja: Branko Kožul, Slavko Kolobara, Tomo Karlušić, Stojan Škobić, Filip Raič, Goran Tomić, Ivan Ravlić, Stanko Zovko (pok. Stanka), Marko Mikulić i Ante Mikulić. Ubijeni Hrvati u logoru Osnovna škola Potoci su: Stanko Zovko pok. Mate, Marko Sesar, Marko Bilić, Tomilsav Brajković, Šćepo Bilić, Žarko Drinovac, Ljuban Škobić. Netko je dobro rekao: “Ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo!” Eto, vođen upravo tom mišlju dajem ovo svoje svjedočanstvo s molitvom: “Ne daj Bože da se ovo više ikome dogodi.”

 

 

 

Zahvalnost dugujem prije svega dragome Bogu, mojoj obitelji, dragim prijateljima a posebna zahvala našem župniku don. Josipu Galiću na sakupljanju povijesnih dokumenata i objavi knjige ” Transverzala zla”koja svjedoči o jednom ružnom i tužnom vremenu za Bjelopoljske Hrvate.

 

Željko Mikulić;Urednik Portala