Slučaj Selme Cikotića ili zašto je BiH država apsurda

Slučaj Selme Cikotića više manje je poznat svima. Ali valja napomenuti i iznova podsjetiti i da je za bugojanske Hrvate 1993. godina bila tragična.

Te godine na teritoriju koji je bio pod izravnom kontrolom Selme Cikotića (OG Zapad) protjerano je 15 tisuća Hrvata.

Piše: Marko Lucović/Bild.ba

Tisuće ih je završilo u užasnim logorima, a 90 civila je ubijeno.

Nakon tih strašnih zločina nikada nisu nađena tijela 19 osoba. Grozno je uopće zamisliti strahote koje su u to vrijeme prolazili nevini ljudi.

27 godina nakon tog gnjusnog zločina, SDA zdušno predlaže Selmu Cikotića za poziciju ministra sigurnosti nakon što je s te funkcije odstupio Fahrudin Radončić.

Istog onog Cikotića koji je vjerojatno odgovoran za progone, mučenje i ubijanje tih nevinih ljudi i za to nikada nije kazneno odgovarao. Sablaznije ne može.

Bosna i Hercegovina je država apsurda i to je valjda već svima jasno. Također, bezbroj puta uvjerili smo se da u BiH nemoguće postaje moguće, a nenormlano sasvim uobičajeno.

Tako je i više nego normalno da je vjerojatni ratni zločinac Cikotić već ranije obnašao visoke političke funkcije.

Prvo kao Vojni ataše u SAD-u (1995. – 1997). Potom kao načelnik Odjela za obuku u zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije (1997. – 1999).

Konačno, kao ministar obrane od 2006. U zadnje vrijeme posebno se angažirao kao savjetnik Bakira Izetbegovića.

Pretpostavljam da mu je jedan od značajnijih savjeta bio da ga sada postavi na funkciju ministra sigurnosti. Što je ovaj objeručke prihvatio.

Medijska eksponiranost i problematiziranje slučaja Cikotić je nužno i svakako nešto čime bi se više trebalo pozabaviti u javnom diskursu.

Nipošto se ne smije dopustiti latentnost i indolencija u odnosu na ovaj slučaj. Imenovanje Cikotića za ministra sigurnosti predstavljalo bi ponovni šamar Hrvatima i svakoj hrvatskoj žrtvi u Bugojnu.

Uostalom, nije li paradoksalno da ministar sigurnosti bude onaj koji je ulijevao toliku nesigurnost i strah među pripadnike jednog naroda?

Slučaj Selme Cikotića to najbolje svjedoči.