Svečano obilježena obljetnica razmjene hrvatskih logoraša iz Bileće
U subotu 18.kolovoza 2018.godine u organizaciji Hrvatske udruge zatočenika 92 Stolac svečano je
obilježena 26. obljetnica ratne razmjene hrvatskih logoraša iz Bileće koji su na isti dan
18.08.1992.godine razmijenjeni iz logora vojske Republike Srpske u Bileći nakon tromjesečnog
zatočenja.
Program je započet polaganjem vijenaca i molitvom ispred spomenika Hrvatskih braniteljima u Stocu,
zatim svečanom Misom zahvalnicom u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla na Rotimlji koju je predvodio
župnik župe Rotimlja don Damjan Raguž . U koncelebraciji je bilo nekoliko svećenika. Pod ovom
svetom misom molilo se za sve žive logoraše kao i sve umrle i poginule logoraše. Poslije Mise prigodni
domjenak u župnoj dvorani gdje se uz razgovor i pjesmu žele zaboraviti ti nesretni dani.
Obilježavanju obljetnice ratne razmjene hrvatskih logoraša iz Stoca nazočili su predsjednik
podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije,
predstavnici Hrvatske udruge logoraša domovinskog rata u BiH i Hercegovačko neretvanske županije,
načelnik Općine Stolac gosp.Stjepan Bošković kao i veliki broj danas živih zatočenika spomenutog
logora.
U bilećkom logoru bili su do 18. kolovoza 1992. godine. Zarobljavani su od 25 svibnja pa do 10 lipnja
1992 godine. Ukupno 37 Hrvata zatočenika iz stolačke općine je razmjenjeno 18.08 od čega najviše
iz Rotimlje sedamnaestorica, a iz Stjepan Krst dvojica,s Gornjeg Brštanika četvorica, iz Crnića
devetorica zatim iz sela Hodova jedan, i Dabrice jedan, iz Stoca jedan, Barane jedan ,Orlja jedan te
dva zatočenika iz Splita i jedan iz Čitluka. Ovi zatočenici iz Splita i iz Čitluka su uvijek bili dio nas
Stočana.
Jedan od bivših zarobljenika je kratko opisao te žive muke pod naslovom: „Ruke na leđa, glavu
dolje!“ Sažimamo njegov osobni prikaz u nekoliko redaka: Zarobljena su u Rotimlji sedamnaestorica
25. svibnja, neki oženjeni, većina neoženjena. Najstarijemu 34, najmlađemu 21 godina. Sutradan
smješteni u vojarnu u Bileći. Dopali u jednu prostoriju od 60 kvadrata, koja se svakim danom punila
tako da ih je samo tu ubrzo bilo oko 100. Dovođeni su i novi zarobljenici iz Konjica, Mostara, Čapljine,
Stoca, Nevesinja i drugih mjesta, čak iz Hrvatske. Unutra je bilo pakleno vruće. Prozori zatvoreni i
zamračeni. O higijeni – da se i ne govori. Čuvari bi svake noći izvlačili po nekoga i tukli ga. Udarali su
zarobljenike gdje bi stizali, a najviše po glavi i leđima. Došao je i dan razmjene, moglo je biti oko 400
zarobljenika. U Stocu: „Naši vojnici, dobro naoružani i obučeni, a mi – šaka kostiju ogrnuta prljavim
dronjcima“. „Od izlaska iz logora nekoliko logoraša je poginulo i umrlo, tako da nas je svakim danom
sve manje. Mi, koji smo ostali, zahvaljujemo Bogu što smo živi i slavimo 18. kolovoza kao datum
našega ponovnog rođenja“.
Za logoraše u Bileći osobito su se bili zauzeli mostarski biskup Ratko Perić i generalni vikar don Luka
Pavlović. Više su puta pisali i sastajali se s voditeljem skupine promatrača EU, D. Woltmannom, u
Splitu: na primjer 30. svibnja i 14. lipnja 1992.godine.
Komentari su zatvoreni