Svečano obilježena obljetnica razmjene hrvatskih logoraša iz Bileće

U subotu 18.kolovoza 2018.godine u organizaciji Hrvatske udruge zatočenika 92 Stolac svečano je

obilježena 26. obljetnica ratne razmjene hrvatskih logoraša iz Bileće koji su na isti dan

18.08.1992.godine razmijenjeni iz logora vojske Republike Srpske u Bileći nakon tromjesečnog

zatočenja.

Program je započet polaganjem vijenaca i molitvom ispred spomenika Hrvatskih braniteljima u Stocu,

zatim svečanom Misom zahvalnicom u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla na Rotimlji koju je predvodio

župnik župe Rotimlja don Damjan Raguž . U koncelebraciji je bilo nekoliko svećenika. Pod ovom

svetom misom molilo se za sve žive logoraše kao i sve umrle i poginule logoraše. Poslije Mise prigodni

domjenak u župnoj dvorani gdje se uz razgovor i pjesmu žele zaboraviti ti nesretni dani.

Obilježavanju obljetnice ratne razmjene hrvatskih logoraša iz Stoca nazočili su predsjednik

podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije,

predstavnici Hrvatske udruge logoraša domovinskog rata u BiH i Hercegovačko neretvanske županije,

načelnik Općine Stolac gosp.Stjepan Bošković kao i veliki broj danas živih zatočenika spomenutog

logora.

U bilećkom logoru bili su do 18. kolovoza 1992. godine. Zarobljavani su od 25 svibnja pa do 10 lipnja

1992 godine. Ukupno 37 Hrvata zatočenika iz stolačke općine je razmjenjeno 18.08 od čega najviše

iz Rotimlje sedamnaestorica, a iz Stjepan Krst dvojica,s Gornjeg Brštanika četvorica, iz Crnića

devetorica zatim iz sela Hodova jedan, i Dabrice jedan, iz Stoca jedan, Barane jedan ,Orlja jedan te

dva zatočenika iz Splita i jedan iz Čitluka. Ovi zatočenici iz Splita i iz Čitluka su uvijek bili dio nas

Stočana.

Jedan od bivših zarobljenika je kratko opisao te žive muke pod naslovom: „Ruke na leđa, glavu

dolje!“ Sažimamo njegov osobni prikaz u nekoliko redaka: Zarobljena su u Rotimlji sedamnaestorica

25. svibnja, neki oženjeni, većina neoženjena. Najstarijemu 34, najmlađemu 21 godina. Sutradan

smješteni u vojarnu u Bileći. Dopali u jednu prostoriju od 60 kvadrata, koja se svakim danom punila

tako da ih je samo tu ubrzo bilo oko 100. Dovođeni su i novi zarobljenici iz Konjica, Mostara, Čapljine,

Stoca, Nevesinja i drugih mjesta, čak iz Hrvatske. Unutra je bilo pakleno vruće. Prozori zatvoreni i

zamračeni. O higijeni – da se i ne govori. Čuvari bi svake noći izvlačili po nekoga i tukli ga. Udarali su

zarobljenike gdje bi stizali, a najviše po glavi i leđima. Došao je i dan razmjene, moglo je biti oko 400

zarobljenika. U Stocu: „Naši vojnici, dobro naoružani i obučeni, a mi – šaka kostiju ogrnuta prljavim

dronjcima“. „Od izlaska iz logora nekoliko logoraša je poginulo i umrlo, tako da nas je svakim danom

sve manje. Mi, koji smo ostali, zahvaljujemo Bogu što smo živi i slavimo 18. kolovoza kao datum

našega ponovnog rođenja“.

Za logoraše u Bileći osobito su se bili zauzeli mostarski biskup Ratko Perić i generalni vikar don Luka

Pavlović. Više su puta pisali i sastajali se s voditeljem skupine promatrača EU, D. Woltmannom, u

Splitu: na primjer 30. svibnja i 14. lipnja 1992.godine.