Mostar: Ovo su heroji HVO-a koji su spriječili prodor neprijateljskih snaga prema dolini Neretve

Događaj iz naslova zbio se početkom srpnja 1992. godine u zoni odgovornosti Općinskog stožera  Mostar – mostarska bojišnica, rajon Podveležje. Budući da je bilo ljeto, na terenu su vladali nepovoljni vremenski uvjeti, jer su bile velike vrućine.

U sklopu operacije HVO za oslobađanje šireg mostarskog područja, skupina vojnih policajaca pripadnika interventnog voda 1. satnije 3. bojne Vojne Policije HVO-a početkom srpnja bila je angažirana na zadaćama izvođenja napadnih bojevih djelovanja na relej Velež, a nakon izvršenog proboja na osiguranju bojišnice i izdvojenog zapovjednog mjesta (IZM) Općinskog stožera-Mostar.

Skupina je brojala 10 pripadnika, a zapovjednik skupine bio je Žarko Jurić, tadašnji zapovjednik 1.satnije.

U skupini su bili Miljenko Raić, Dražen Tomić, Žarko VrIjić, Franjo Cvitković, Mariofil Drežnjak, Branko Marinović, Željko Zovko, te pokojni Ivan Krešić (poginuo o ovoj akciji) i Žarko Marić (u ovoj akciji ranjen, a poginuo u sukobu s muslimanima).

Neprijatelj (jugoslavenska armija i srpsko-crnogorski dobrovoljci) nakon početnih gubitaka konsolidirao je redove, koncentrirao i pregrupirao snage te krenuo u protunapad s ciljem izlaska na dominantne kote toga područja, čime bi povratio kontrolu nad širim područjem grada  Mostara.

Ovim protunapadom neprijatelj je uspio okupirati dio novooslobođenog prostora, te nanijeti veće gubitke postrojbama HVO. Ohrabren zaustavljanjem napada naših snaga, te ostvarenim početnim uspjesima u protunapadu, neprijateljev moral bio je u znatnom porastu.

Dana 9. srpnja 1992. godine izvršen je jedan u nizu pješačkih napada neprijatelja uz jaku potporu topništva i zrakoplovstva u cilju ovladavanja ključnih terena, posebice kote Merdžan glava. Zbog općeg povlačenja HVO-a, Zapovjedništvo Operacije teško je dolazilo do točnih informacija o položajima HVO-a i stanju na terenu.

U ranim popodnevnim satima, pripadnici 5. bojne HVO-a bili su primorani povući se s položaja Merdžan glava poradi jakog topničkog djelovanja po položaju. Pripadnici 5. bojne primijetili su u podnožju kote pješaštvo neprijatelja kako se kreće prema koti. Također su izvijestili da su se desni susjedi (pripadnici HOS-a) povukli prije njih, čime je neprijatelju ostavljen prostor za obuhvat.

Stanje kod lijevog susjeda bilo je teško, i naše snage na lijevom boku bile su u fazi povlačenja. Jasmin Jaganjac, tadašnji zapovjednik Općinskog stožera  Mostar, znajući za važnost kote u kontroli šireg područja, izdao je zapovijed da skupina pripadnika interventnog voda 1/3 bojne VP izvrši zaposjedanje kote Merdžan Glava, te da istu čuvaju do dolaska pojačanja, omogućuju pregrupiranje naših snaga u cilju učinkovitije obrane područja i stjecanja uvjeta za protunapad.

Skupina pripadnika interventnog voda u tom trenutku bila je angažirana u selu Kričanl, dva do tri kilometra udaljenog od kote, na osiguranju IZM-a Općinskog stožera  Mostar, te na osiguranju bojišnice.

Po dobivanju zapovjedi, skupina se oko 17.00 sati dana 9. srpnja 1992. godine uputila na izvršenje zadaće, noseći sa sobom osobno pješačko naoružanje sa po 3 b/k, te jednim snajperom 7,9mm, dva ručna bacača granata MGL 40mm i dva ručna radio uređaja “Kenwood”.

Skupini od 10 vojnih policajaca dragovoljno se priključio pripadnik satnije veze Općinskog stožera  Mostar Darko Glibić. Skupina je u blizinu kote stigla oko 17.40 sati, a na 100 metara od objekta dočekala ih je pješačka paljba.

Sudeći po pravcu iz koga je pucano, u pitanju je bila prijateljska vatra. U tom trenutku, skupina se razdvaja na timove, vršeći obuhvat oko kote.

Oko 18.00 sati, jedan tim (5 pripadnika — žarko VrIjić, Dražen Tomić, Ivan Krešić, Branko Marinović i Žarko Marić) izlazi na samu kotu (Stara kula) i zaposjeda ranije držane položaje (bunkeri i zemunice), a druga dva lijevi (Franjo Cvitković, Mariofil Drežnjak i Darko Glibić) i desni bok (Žarko Jurić i Miljenko Raič).

O zaposjedanju kote, skupina je izvijestila Zapovjednika Općinskog stožera  Mostar, a zapovjednik je izvješćen i da je u neposrednoj blizini kote (na udaljenosti 10 — 80 metara) primijećen veći broj (od 50 do 80 neprijateljskih vojnika kako se u formaciji za čišćenje terena kreću prema koti.

Na neprijatelja otvorena je paljba iz raspoloživog naoružanja, a tim na desnom boku došao je u bliski kontakt s nekoliko neprijateljskih vojnika, od kojih je likvidirao dvojicu, prethodno ih pokušavši zarobiti. Tom prigodom onesposobljen je radio-uređaj zapovjednika skupine, čime se do kraja akcije gubi kontakt desnog boka i čitave skupine. Koncentriranom paljbom likvidiran je veći broj neprijateljskih vojnika, neprijateljska formacija totalno je razbijena, a preostali dio povukao se u zaklone.

Nakon nekog vremena počinje djelovati neprijateljsko topništvo. Od posljedica topničkog djelovanja, lakše je ranjen Žarko Marić koji se uz pomoć Mariofila Drežnjaka evakuira do punkta medicinske pomoći.

O ovom događaju skupina je izvijestila zapovjednikai zatražila topničku potporu u borbi protiv neprijate ja. Zapovjednik OS  Mostar bio je svjedok događanja jer se s kote na kojoj se nalazi (selo Kričani) moguća optička vidljivost s kotom Merdžan glava.

Poradi velike blizine crte potpora nije mogla biti učinkovita Jer je cilj dalekometnog topništva bio oko 100 metara od kote. Kako je prijetila opasnost za našu skupinu, topnička potpora je prekinuta na njezin zahtjev.

Tim razmješten na položajima oko kule bio je primoran povući se u unutar kule, kako bi se zaštitio od topničkog djelovanja neprijateljskog topništva i oklopništva. Prvo su do kule pretrčali Marinović i Tomić, a potom su to pokušali Vrljić i Krešić.

Prigodom pretrčavanja ove dvojice, tenkovska granata pogodila je iznad njih u kulu. Od posljedica djelovanja teže je ranjen Ivan Krešić, koji je odmah izvadio ručnu bombu s namjerom da se ubije. VrIjić je nekoliko puta povikao: “Ivane, nemoj, spasit ćemo te”, na što je Krešić odgovorio: “Bježi od mene” i aktivirao je ručnu bombu od čega stradava.

Krešić je bio svjestan svog težeg ranjavanja i nemogućnosti izvlačenja s položaja bez gubitaka ostatka skupine. Tijelo poginulog Ivana Krešića razmijenjeno je nakon 7. mjeseci uredovanjem Komisije za razmjenu.

Sustavom veze, gospodin Vlado Čuljak, tadašnji načelnik veze, skupini je prenio zapovijed zapovjednika da se povuče s položaja. Po zaprimljenoj zapovjedi, ostatak skupine se pokušao izvući prema selu Kričani. izvlačenje je bilo vrlo teško poradi neprestane neprijateljske paljbe po samom položaju i odstupnici.

Oko 21.00 sati skupina otpočinje s povlačenjem po dijelovima prema selu Kričani, bez prethodnih informacija o položaju i aktivnostima desnog boka. Po silasku u područje Gostine šume, skupina se okuplja i pokušava stupiti u kontakt s desnim bokom, no neuspješno.

Ovaj dio skupine upućuje se u bazu u  Mostaru gdje stiže oko 23.00 sata. Tim raspoređen na desnom boku, izvršio je povlačenje prema selu Gnojnice, i u bazu stiže oko 4.00 sati idućeg jutra.

Zaposjedanjem navedene kote od strane pripadnika interventnog voda 1/3 bojne VP-e, spriječen je daljnji prodor neprijateljskih snaga prema dolini Neretve i zaposjedanje dominantnih kota iznad grada  Mostara. Nanošenjem velikih gubitaka neprijatelju(po obavještajnim podatcima likvidirano je 27 neprijateljskih vojnika), srušen je rastući moral neprijatelja i umanjena mu je mogućnost izvođenja bojevih djelovanja.

Borbene aktivnosti neprijatelja nakon ovog događaja prestale su idućih nekoliko dana, čime je dobiveno vrijeme u kome su se naše snage konsolidirale, popunile ljudstvom i uspjele postaviti crtu koja je tu ostala do potpisivanja Daytonskog sporazuma. Vezano uz ovaj događaj, zapovjednik skupine Žarko Jurić, dobio je odličje Reda Nikole Šubića Zrinskog.

Djelo koje su počinili pripadnici VP-e cijenim natprosječnim i junačkim činom, jer je izvedeno u tijeku najžešćih djelovanja neprijatelja na okupiranju novooslobođenih prostora. Sama činjenica da su pripadnici VP-e krenuli na kotu u trenutku kada na koti i oko nje, nije bilo nikakvih prijateljskih snaga, predstavlja čin junaštva, a ono što su oni uradili tijekom boravka na koti premašuje prosječne i normalne sposobnosti dobro obučenih pojedinaca.

Ovo nam govori o stupnju borbenog morala i samosvjesnosti pripadnika ove skupine u trenutku kretanja na izvršenje zadaće.

Napominjem da su u trenutku kretanja na izvršenje zadaće, pripadnici VP-e imali vrlo malo podataka o našim snagama i neprijatelju, a o složenosti akcije govori i podatak da je na njih bila otvorena vatra prijateljskih snaga, što su izuzetno neuobičajene okolnosti.

Akcija pripadnika VP-e kod ostalih pripadnika VP-e i HVO-a izuzetno je utjecala na stanje borbenog morala u našim postrojbama.

HERCEGOVINA.in