U pripremi monografija 25.godina malonogometnih Božićnih turnira

151

Od početka ove godine u pripremi je sakupljanje arhivske građe,fotografija,tekstova te važnijih podataka za izradu monografije koja će nositi naslov 25.godina malonogometnih Božićnih turnira u izdanju Udruge Hvidra Mostar. Autor monografije je umirovljeni profesor Marinko Jovanović,urednik Željko Mikulić, članovi povjerenstva za izradu monografije istaknuti novinari,Albert Pehar,Damir Suton i Matej Damjanović,dokazani prijatelj i priznati fotograf Marijan Pehar,urednik,snimatelj i montažer HTV Oscar C Ivan Krišto te članovi Udruge,Mario Cvitković,Miro Šunjić,Davor Vladić i Goran Zovko. Za ilustraciju je zadužen akademski slikar Boris Jovanović. Monografija bi trebala činiti razdoblje od 25 godina postojanja Božićnih turnira,sačinjena od najmanje 150 vrhunskih fotografija,ovim putem zahvala ide poznatom fotografu Stojanu Lasiću – Stoli na ustupljenim fotografijama. Značajni podaci sa turnira,slike istaknutih ekipa,pobjedničke momčadi,istaknuti malonogometaši,preminuli nogometaši koji su nastupali na Božićnom turniru,zanimljivi tekstovi,životopisi i još dosta toga bit će objavljeno u najavljenoj monografiji.

U povodu izrade monografije 25. godina Hvidrinih Božićnih malonogometnih turnira, razgovarali smo sa dvojicom utemeljitelja, dokaznim prijateljima i nekadašnjim  članovima naše Udruge a prije nekoliko dana doznali smo i kako je to izgledalo na samom početku osnutka ovog već tradicionalnog turnira.

Jedan od njih je Ivica Zovko koji je u Udruzi bio aktivan od samog početka pa do 2001 godine kada odlazi u RH.Ovim putem prenosimo njegove dojmove i sjećanja na te davne godine slave i ponosa.

                                           Ivica Zovko, čovjek koji je udario temelje Božićnog turnira

Ivica Zovko,ratni vojni invalid,rođen na Ivandan,24.6.1961.u mjestu Polog,općina Mostar.Kada je imao navršenih 7 mjeseci otac i mati su se iz Gornjeg Pologa preselili u Mostar na Strelčevinu,točnije na staro Veležovo igralište gdje su bile izgrađene drvene barake.Ivica je ponosan na svoje seljačko podrijetlo i gradski ulični štih koji ga krasi i koji je uvijek isticao.Nakon Strelčevine, seljakao se po gradskim predgrađima od Šantićeve ulice gdje je završio osnovnu školu,poslije toga nastavio je živjeti kod kina Zvijezde a početkom devedesetih preselio se na Rudnik,točnije na Bakijinu luku.Od ranog djetinjstva je bio zaljubljenik u loptu,nogomet,tako da je po cijele dane provodio šutajući i pimplajući loptu.Negdje oko petog razreda osnovne škole otac ga odvodi na stadion pod Bijeli brijeg u ondašnji FK Velež gdje počinje trenirati u pionirskoj selekciji.Bolji poznavaoci nogometa kažu za Ivicu da je bio dosta talentiran,prošao je sve kategorije u toj generaciji sve do prvog tima pa su mu predviđali blistavu budućnost,čak su govorili, da bi mogao naslijediti legendu Veleža, Franju Vladića. Ivičin otac je bio stolar,majka domaćica ,troje djece u obitelji,škutorsko podrijetlo i sve ostalo, teško se s tim bilo izhrvati za prvih jedanaest na travnjaku. S ponosom može istaći onu davnu nezaboravnu utakmicu protiv Dinama kada je Velež slavio rezultatom 9:2 a Ivica je s klupe ušao u drugom poluvremenu i baš na toj utakmici debitirao, ali zanimljivo da ga  nijedan bošnjački portal nije spomenuo u svom izvješću i to mu neće biti nikada jasno. Nakon što je uvidio da se nemože nametnuti u prvi tim Veleža,odluči se za odlazak u Metković gdje provodi par mjeseci u NK Neretvi.Obzirom da je te godine donešen zakon, da onaj tko upiše fakultet ide 12 mjeseci na odsluženje vojnog roka,s tim ako u tri kalendarske godine položi dvije studentske godine,oslobađa se daljnjeg služenja vojnog roka,pa je Ivica to pravo i iskoristio.

Poslije odsluženja vojnog roka,dolazi u Mostar i ponovo se javlja u Velež, ali se nije uspio nemetnuti tadašnjem rukovodstvu kluba.To ga je kao momka dodatno obeshrabrilo, tako da jedno vrijeme nije ni igrao niti pratio nogomet. Igrom slučaja pojavi se sada pokojni Mile Knezović i Šaćir Kazazić koji su ga zamolili da im pomogne svojim angažmanom za tadašnji klub koji se zvao APRO Mostar a za koji je nastupao jedno vrijeme. Početkom devedesetih dok je boravio na Bakijinoj luci,rat je već bjesnio u RH a i kod nas su se nadvile zle sile tame,Ivica se prvo prijavljuje u petu bojnu kod zapovjednika Manje Bošnjaka koji ga savjetuje da ipak pristupi u drugu bojnu, Rudničku,jer bi tu bio potrebniji.Ivica kao dragovoljac tako i čini, u bojnoj upoznaje zaista divne suborce,Mikulića,Puljića,Paponju,Mariće,braću Knezović,iz Orlaca pokojnog Pehara i mnoge druge. Kada je pošao da preuzme smjenu u Raštanima,točnije 5.6.1992.uslijed jakog granatiranja biva teško ranjen.Taj dan je na toj bojišnici poginulo 7 vojnika i civila, te blizu 30 ranjenih.Tu večer su ga suborci preko Goranačke ceste,prevoja Bili i Širokog brijega transportirali u Split u bolnicu Firule.Ivica se i ovaga puta, sto puta zahvaljuje Mostarskoj i Splitskoj bolnici  te medicinskom osoblju na svoj pažnji i skrbi koju su mu dodjelili u vremenima ponosa i slave i jednog iskrenog zajedništva.Ivica premda je bio teško ranjen,dugo vremena provodi na liječenju i rehabilitaciji u Vala Luci i Makarskoj ali uz Božju providnost i molitvi sestara, te sada već pokojne majke, zaslužni su što je uopće živ. Po povratku sa liječenja, u Mostaru ga Stipe Marić angažira u zapovjedništvo Zbornog područja kod generala Miće Lasića gdje obavlja administrativne poslove na protokolu.Poslije provedenih par mjeseci na tim zadacima upoznaje se sa profesorom Marijanom Mandićem koji je u to vrijeme bio načelnik ureda odbrane i koji traži njegovo premještanje u spomenuti ured da mu pomogne oko sređivanja administrativnih poslova. Jednom prilikom na tom radnom mjestu se upoznaje sa Zoranom Prskalom koji mu predlaže i izlaže plan o formiranju Udruge Hvidra.Prihvatio je njegov poziv i pristupa organiziranju Udruge na cijelom području HZ HB.Prošao je u to vrijeme sve krajeve gdje žive Hrvati,preko UNPa zone Posavinu,Orašje i Šamac,spuštajući se do Središnje Bosne gdje su upoznali doista krasne osobe i domoljube koji su se željeli organizirati u Udrugu radi lakšeg ostvarivanja i zaštite svojih zasluženih prava kao stradalnika Domovinskog rata. Početkom 94.godine u Mostarskoj podružnici se okupilo dosta momaka, stradalnika Domovinskog rata koji su preživjeli rat a koji su se dok su bili zdravi bavili nekim sportom,posebno malim i velikim nogometom.Na poticaj Goranija,Davora Vladića,Darka Čale,Luisa,Vlade Kovačevića,Šekija Cvitkovića i drugih formirali su malonogometnu ekipu.Organizirali su surete sa Splitskom Hvidrom, sa Čitlučkom,organizirali bi darivanje krvi,dodjelu Božićnih paketića za djecu,ustvari, bilo se jako aktivno.Jednoga dana bi u ured došao Gorani i viknuo Ive,Ive,ajmo’napravit neki turnir,imamo mi ekipu,pozovemo još tri i možemo organizirati turnir. Ivica ga je na početku gledao s nevjericom rekavši da to nije prioritet ali kada je bolje promislio za par dana ga pozove i ponudi da naprave taj turnir koji će se pamtiti i koji će trajati godinama,što je Gorani tada objeručke prihvatio. Uz sugestije i savjete svojih kolega uspjeo je pokrenuti Prvi Veliki Božićni malonogometni turnir. Treba istaknuti prve plakate čiji je idejni tvorac Božidar Bata Puljić, a Ivica i ekipa bi ih postavljali od Kupresa pa sve do Dubrovnika, čak je jedan postavio na samom Stradunu. Svakodnevno bi se radila izvješća i slala na radio i televiziju. Ivica se dobro sjeća utakmice reprezentacije Vatrenih sa Italijom 8.listopada 1995. u Splitu,koja je završila rezultatom 1:1,a zanimljivost sa te utakmice je ta da su nosili transparent na kojem je pisalo ”ZA HRVATSKU I ZA DOM – HVIDRA MOSTAR” a koji je i danas izvješen u dvorani na Bijelom Brijegu.Također u nezaboravnom sjećanju bit će mu utakmica koju je gledao u Zagrebu na Maksimiru zajedno sa svojim prijateljima iz Udruge,igrali su Hrvatska i Jugoslavija iz 1999.godine i ta je završila neodlučeno 2:2 u kvalifikacijskoj utakmici za EURO 2000, gdje se Hrvatska od svoga postojanja jedini put nije uspjela plasirati na EURO.

Susret sa svetim ocem Ivici je ostala vječna uspomena na jedno putovanje i odlazak sa Udrugom u Vatikan koje je tada organizirala pokojna časna sestra Josipa Kordić, gdje je dobio blagoslov od svetog oca Ivana Pavla ll, a za uzvrat su svetom ocu poklonili umjetničku sliku, ulje na platnu s motivima zapaljene stare Franjevačke crkve svetog Petra i Pavla u Mostaru.

Ivica je trenutno umirovljen i živi sa obitelji u Novigradu,RH,te se ovim putem zahvaljuje svim ljudima koji su pomogli,tim krasnim dečkima i curama iz tog vremena, koji su svojim vrijednim radom sudjelovali u ostvarenju ovog vrijednog poduhvata. Na kraju je Ivica poručio;Izuzetno mi je drago što se tiče Božićnog turnira,da ste nastavili tamo gdje sam ja stao,da ste ga unaprijedili,da ste dočekali 25 izdanje,nadam se da će nas sve zdravlje poslužiti da dočekamo i drugih 25 godina turnira.Poruka svima a posebno mladima i djeci da čuvaju uspomene na poginule branitelje,da budu pristojni,kulturni i paze na svoje roditelje,da uvažavaju druge i drugačije,da čuvaju sebe i ne daju svoje.Mi nismo nikoga napali,samo smo ustali u odbranu svojega doma i svoje domovine.Molio bih mlade da sačuvaju sjećanja na naše himne,na ono što nas je držalo sve ovo vrijeme,da se ne zaborave naše lijepe pjesme;Čavoglave,Mata,Lijepa naša,Moja Hercegovina i zaista bih ostao sretan i ponosan da to ostane za vijeke.

    U povodu izrade monografije “25. godina Hvidrinih Božićnih malonogometnih turnira”donosimo intervju sa poštovanim gosp. Ivicom Kolobarom nekadašnjim predsjednikom Hvidre Mostar i jednim od predsjednika organizacijskog odbora Velikog Božićnog turnira u malom nogometu. 

– Vi ste jedan od inicijatora malonogometnog VBT kojeg je pokrenula Mostarska Hvidra, posjetite nas na vrijeme samog početka. 

Kao prvo pohvalio bih i čestitao na ideji svima Vama koji ste uključeni u izradu ove monografije, koja će spasiti od zaborava sav naš rad i trud,koji u ono vrijeme poraća sigurno nije bio lak.

Moram naglasiti da je glavna inicijativa o organizaciji VBT potekla od Goranija – Gorana Zovke i Ivice Zovke.

Na njihov poziv i ja sam se uključio u rad ovoga turnira.

– Dali ste na samom početku mogli zamisliti da će turnir doživjeti jubilarno 25 izdanje.

Znali smo samo, dok smo u organizacijskom odboru da ćemo nastojati dati sve od sebe da turnir traje i da ga iz godine u godinu činimo što boljim, kako u nagradnom, tako i u onom sigurnosnom dijelu.

Za sve ostalo ljudi i vrijeme su učinili da se doguralo evo i do 25-og, a nadam se da će biti entuzijasta koji će i dalje nastaviti tradiciju VBT-a.

Svim ljudima, onima do 25-e. čestitam, budućima zahvaljujem unaprijed.

– Što Vas je ponukalo ili motiviralo da pokrenete jedan ovakav turnir u vrijeme kada rat još nije završio i tko je sve sudjelovao u organizaciji turnira.

Pored svih egzistencijalnih problema u onom poratnom vremenu :smještaj obitelji, bolnička liječenja, komisijski pregledi,deložacije, nažalost i smrt kolega, sama organizacija turnira bio je naš ventil za odušak i osjećaj da pripadamo normalnom i zdravom puku.

U samoj organizaciji sve odreda sudjelovali su članovi Udruge, uz nesebičnu pomoć naših djelatnica: Marije Alilović, Irne Čuljak i Renate Paštelek, svaka u svoje vrijeme.

Dame su imale prednost a sada bih istakao preminule : Ante Pandža, Radenko Golemac, Marijan – Maka Jurica, Miroslav – Mika i Zlatko Perić.

Od prvog dana surađivao sam sa Goranijem,a tu su bili svi odreda : Ivica Zovko, Mario – Šeki Cvitković, Dragan Lovrić, Vlado Džidić, Želja Lučić i mnogi drugi.

U svakom slučaju svi su članovi Udruge i bez njih ovaj turnir teško da bi se uspješno pokrenuo.

– Od koga ste tražili pomoć i tko Vam je najviše pomogao materijalno i financijski u to vrijeme.

VBT iziskuje znatna, kako financijska tako i materijalna sredstva, i sigurno ne bi uspjeli bez pomoći i razumijevanja, prvo u ono vrijeme Općinskih načelnika, Ljube Golemca, Stipe Marića, Mladena Margete i Vjekoslava Kordića, potom gradonačelnika Ivice Prskala i Ljube Bešlića. Od privrednika treba istaći Aluminij, koji je u to vrijeme bio stabilana firma, Elektroprivreda HZ HB, Vodovod Mostar, Zagrebačka banka, Hercegovačka banka, Karting Klub, Gipi, Eronet, premijer vlade HNŽ gosp. Mijo Brajković, gosp.Neven Tomić, HŠK Zrinjski, JP Parkovi, Kladionice Millennium, Cro auto i HDZ BiH.

Neizmjerna je pomoć PU Mostar, Tome Ćurčića, Jadranka Lovrića, svih ostalih policajaca, Doma zdravlja Mostar, dr. Dado Pehar i naš Pero Krtalić.

Foto Video Pehar i naš veliki prijatelj Marijan Pehar. Hoteli Mostar i Ero, HD Herceg Stjepan Kosača, restorani Stela i Libro, bez njih naše završne večeri nebi bile onako spektakularne.

Hvala Maki Golemcu i Ćani Škobiću za njihov glazbeni doprinos.

– S kakvim ste se sve problemima susretali pri samoj organizaciji.

Sve vezano za rad Udruge HVIDR-a Mostar i O.O. turnira, ja i spomenuta ekipa smo radili sa srcem i zadovoljstvom.

Raditi na samom turniru za nas je bila čast i odgovornost. Nošeni voljom, zadovoljstvom i adrenalinom prevazišli bi sve probleme.

Podsjećam na izuzetno tešku organizaciju turnira

u vrijeme blokade Hercegovačke banke, kada je 80% privrednih subjekata stalo sa poslovanjem, zatim problemi u vrijeme vladavine NHI i našeg doprinosa proglašenja SAMOUPRAVE HZ HB.

Podsjećam Vas da u nazivu turnira stoji “MEĐUNARODNI” trebalo je osigurati svim ekipama da se osjećaju ugodno i sigurno bez obzira od kuda dolazili.

Dolazile bi ekipe iz BiH, RH, Crne Gore pa čak jedne godine iz Kanade. U pojedinim Mostarskim ekipama nastupali bi igrači iz Srbije, Brazila (Vagner, Kosta..) Makedonije, Hrvatske, Slovenije pa čak iz Kameruna (Tabi) i Senegala (Diarra).

Nastojali bi otkloniti sve Političke konotacije od VBT-a i iskreno vjerujem da smo u tome uspjeli.

– U vrijeme dok si vodio organizaciju turnira, kakva je bila kvaliteta momčadi i tko je na Vas ostavio najjači dojam od ekipa i pojedinaca.

Vjerujem da o kvaliteti turnira sve govori podatak da MN ekipa 2.Gardijske brigade koja je osvojila turnir “Kutiju Šibica” u Zagrebu, dugo nije osvojila Naš turnir, bez obzira na njihova zvučna pojačanja.

Saša Papac (Glasgow), Križanac (Zenit), Mate Bilić(Zaragoza), Ivan Perišić(tada igrao u Belgiji), Almedin Hota(Austria), Elvis Margeta, Armando Marenzzi, Denis Zovko, Slaven Musa, Igor Musa, Nedeljko Jurić(HŠK Zrinjski), Stanko Bubalo, Santos Vagner(Široki), Mulina, Šaraba(Leotar), Vladavić, Obad(Velež), sve reprezentativci svojih zemalja.

Braća Novoselac, Marković, Nikola Tomičić, Robertino Jelovčić, Alen Delpont, Braca Marović, Kujtim Morina(MNK Nacional), Denis Kosor, Siniša Alebić, Sejo Rebac, Boženko Špar, Pjer Malvasija, Dean Delevski,Duje Bajrušević, Slavko Blagojević…

Sva navedena imena Vam govori kakva je kvaliteta igrača sudjelovala na VBT-u.

Ekipe : MNK Zoran Musa, Karaka, 2.Gardijska brigada, Konoba Tomić, Foto Video Pehar, Zrinjski, HNK Bjelopoljac, Vaske Benz, Kočerin, Fenix, Marko Polo, MNK Leotar, Marković-Kiseljak, MNK Square, Porto Tolero,Metković, Čapljina, Nacional, Gusar, MNK Seljak, NK Široki, NK Posušje, Stolac i tako dalje, su samo neke od ekipa koje su jamčili gledateljima visoku kvalitetu malog nogometa u dvorani na Bijelom Brijegu.

– Tko su bili suci prvih godina turnira i od kuda dolaze.

Kako je rastao broj ekipa i broj zemalja iz kojih dolaze, tako smo i mi nastojali utjecati na kvalitetu turnira osiguravši mu što bolje i neutralnije suđenje.

Prve godine turnira sudili su Nevenko Karačić, Majo Kalajdžić, Vjeko Šimunović i Dražen Marijanović. Nešto kasnije su došli suci iz RH, Ante Ljubičić, Šoše, Prskalo i Šetka.

Kako je rastao turnir stasali su i naši domaći suci: Mirko Buljan, Bero Markotić, Zdenko Golemac, Drago Čule a Željko-Henta Perić kao član Udruge nije sudio,glede sukoba interesa, ali je sudio revijalne utakmice zajedno sa Mavrakom, Jelićem (Široki brijeg ) i Vukasovićem (Trebinje).

– Pokrenuli ste,da se svaku večer turnira održava Božićna tombola za gledatelje,koja i dan danas postoji.

Uz već spomenutu garanciju kvalitetnih utakmica na samom terenu, tako smo se odlučili da organiziramo tombolu za posjetitelje i nagradimo nekog od gledatelja sa kupljenom ulaznicom, te im i na taj način turnir učinimo zabavnim a ujedno zahvalimo na praćenju i podršci.

Vjerovali smo da smo sposobni osigurati dovoljan broj tombola da nagradimo svaku večer po jednog gledatelja a u završnim večerima poluzavršnice, pogotovo za završnu večer osigurali bi na desetke nagrada, a sve po sustavu koliko nas je u organizacijskom odboru, da svatko osigura 3 do 4 nagrade.

Nagrade za završnu večer, dužni smo bili osigurati mi koji smo u to vrijeme bili na čelu OO. VBT.

Napomenuti ću da smo par godina bili u mogućnosti osigurati automobil kao glavnu nagradu za gledatelje, ali postepeno dolaskom kriznih godina, to je postalo gotovo nemoguće.

Vjerujem da će u nekim boljim vremenima ljudi u OO. VBT smoći snage i sposobnosti da se vrate na stare putove slave.

Kao nagradu gledateljima i povećanju kvalitete u završnoj večeri u program je uvrštena revijalna utakmica veterana Mostara i njihovih gostiju.

Gledatelji bi uživali, neki i po prvi put uživo u majstorijama i potezima Bake Sliškovića,Tarambe, Franje Vladića, Levija Buhovca, Melhera, Vindžija, Pirge, Baneta, Mire Kolobare, pokojnog Čompe s jedne strane, nasuprot Cice Kranjčara, Tonči Gabrića, Wilson Džoni, Bogdanović, Belin, Pralija,Šušnjara, bili su tu i naši dragi gosti iz Mississauge(Kanada), Čitluka, Širokog i drugih mjesta.

Sada vidite i znate zašto je ovo najbolji turnir u regiji. Satisfakcija je kada igrači i sportski djelatnici iz Metkovića, Dubrovnika, Splita, Zagreba, Osijeka, Trebinja, Kiseljaka, Sarajeva, Šibenika, Livna pohvale našu angažiranost i inovativnost na turniru. To nas nadalje motivira i daje nam vjetar u leđa.

– Napravili ste dobar rejting tako da su nagrade na ovom turniru i danas ostale najvrijednije u cijeloj regiji. 

Uz naš veliki trud, rejtingu turnira, pomogao nam je veliki prijatelj pokojni Ivan Ćubela – Ćubi, koji nam je davao savjete a sam radio na medijskoj promociji VBT-a.

Istaknut ću, da smo u startu rekli da je ovo isključivo sportski dio posla Udruge, pa nije bilo smetnje da zajedno igraju : Hrvati, Srbi, Muslimani, Brazilci, Kamerunci i ostale nacije te smo svima garantirali i obećali sigurnost na terenu i isplatu zarađenih nagrada.

Prisjećam se, da smo već na 2.po redu VBT-u povećali nagradni fond sa 6.000 KM na 20.000 KM.

Možda je među nekima u Udruzi, bilo onih koji su mislili da nećemo uspjeti, ali uz naš ozbiljan pristup i maksimalno zalaganje na kraju smo sve zacrtano ispunili.

2000 i neke godine, ne znam točno,odlučili smo da se nagradni fond poveća na 22,000 KM.

Ekipama poraženima u četvrtzavršnici turnira pripalo je po 500 KM. A što reći, nego da smo uspjeli. Vjerujem da će ljudi koji su u O.O. VBT-a, i u budućnosti održati ovaj turnir na visokoj razini.

– Pošto već dugi niz godina živite u Sinju u RH, održavate li kontakte sa bivšim kolegama i članovima Hvidre.

Bivše suborce i članove Udruge ne mogu dijeliti i mogu reći da sam u dobrim odnosima sa njima, jer ovdje vrijedi ona Suborac = HRVI.

Moram priznati da sam u slabijem kontaktu sa samim rukovodstvom Udruge, što je složit ćete se, posve i razumljivo.

– Koliko inače pratite futsal i zadnjih godina Naš Božićni turnir. 

Iako je Futsal trenutno u ekspanziji, pratim ga manje nego veliki nogomet. Nekada sam bio član uprave HŠK Zrinjski i HNK Bjelopoljac. S obzirom da sam jedno vrijeme nastupao za OFK Mostar, imao sam želju da pomognem novonastalom klubu NK Mostar na čelu sa Sejom Repcom.

Ovdje pratim rezultate NK Junaka koji je trenutno vodeći u 3.HNL. Znam za ekipu MNK Mostar – Humanitarci i ovim putem pozivam Davora Vladića, Želju Zadru, Batu Puljića, Margetu i ostale da se čujemo i dogovorimo jedan termin u Sinju.

VBT pratim preko interneta, poglavito rezultate ekipe Rudnik za koju nastupa i moj sin Igor, a koji je u eri Tapija Gabrića nastupao za ekipu Hvidra Mostar. Koristim priliku da pozdravim sve članove ekipe: Vladu Pintarića, Goranija, Brcka, Čalu, Želju, Tapija, N. Pašteleka, V. Kovačevića, Mađija i sve ostale koji rade na turniru.

Veliki pozdrav i hvala Maki Bakoviću, čovjeku koji je cijelog sebe dao Udruzi i našem VBT.

– Što kažete, kao novinu, za natjecanje osnovnih škola koje je uvedeno prije dvije godine i održava se paralelno uz seniorski turnir. 

Svakako podržavam ideju o natjecanju Osnovnih škola.

Nekada, kada sam i sam bio u školskim klupama,u vremenu kasne 70-te, Vl. O.Š. i ranih 80-ih, Građevinska, bilo bi pravilo i obveza nastupati za svoju školu. Današnjoj djeci želim zdravlje, druženje i natjecateljski duh.

Mogu navesti primjer Stane Krezića kada je predlagao turnir veterana, koji sam podržao barem kao pozivni 4 ili 8 ekipa. Mišljenja sam da je ovo natjecanje i poticajno i pozitivno.

– I na kraju možete li se prisjetiti još kojeg detalja iz tih prvih godina Božićnih turnira.

Mogu i to vrlo rado, ali sa žalom i sjetom.

Ponosan sam na sve Nas, poglavito u trenucima kada smo radili neke turnire u spomen.

Prvi je bio turnir u spomen na Radenka Golemca, prerano preminuloga našeg člana Udruge i malonogometne ekipe Hvidra. U počast njemu, donešena je odluka Udruge, da se umirovi broj 7, koji je nosio na dresu.

Uveli smo nagradu “pokal Radenko Golemac “koji se dodjeljuje najboljem igraču ili istaknutom članu Udruge za neizmjeran doprinos i suradnju.

Drugi turnir je bio u spomen na pokojnog ministra obrane Republike Hrvatske, našeg Širokobriježanina, Gojka Šuška.

Uz suglasnost obitelji Tuđman, odigran je turnir u spomen na pokojnog prvog predsjednika Republike Hrvatske, Franju Tuđmana.

U čast ovog turnira izradili smo prigodnu i posebnu seriju zlatnih odličja sa likom pokojnog predsjednika.

S obzirom da sam autor idejnog rješenja, što me uistinu čini sretnim i ponosnim,zainteresiralo je i tvornicu “IKOM”.

– S obzirom da ste ratni vojni invalid, kakvo je Vaše trenutno zdravstveno stanje.

Danas je u RH teško biti Hrvatski ratni vojni invalid, ne materijalno već psihički. Neki više vole svoje jugonostalgičare nego Nas koji smo ratovali za Hrvatsku, ali neka, izdržao sam ja i gore.

Bogu hvala, uz potporu obitelji osjećam se dosta dobro.

-Na kraju ovog razgovora želim Vam se zahvaliti, zaželiti puno zdravlja te da ugodno i mirno provodite svoje umirovljeničke dane. 

Svima Vama želim podršku u Vašem radu i šaljem puno pozdrava iz Sinja.

Do sljedećeg susreta, srdačno Vas pozdravljam u svoje ime i svih članova Hvidre Mostar.

Hvidra /Ž. M.

 

 

Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.