Ako su se tako odnosili prema Bobetku, onda nije čudo da branitelji ne mogu na ‘zelenu granu’

Hrvatska radiotelevizija (HRT) prikazala je prošle godine odličan dokumentarni film redatelja  Kristijana Milića – „General Janko Bobetko“ (10. siječnja 1919.-29. travnja 2003.). Riječ je o prvom  cjelovitom filmskom životopisu jednog od najznačajnijih hrvatskih vojnika 20. stoljeća, koji je bio aktivni sudionik  svih političkih previranja između Drugog svjetskog rata i pobjedničkog Domovinskog rata. Milić je vješto koristio arhivski materijal, među kojim su prvi put prikazane slike iz privatnog albuma obitelji Bobetko, kao i intervjui s pretežno njegovim suborcima.

Međutim, vjerujemo da kraj ovog filma nikog nije mogao ostaviti ravnodušnim. Naime, svi su isticali da je riječ o Junaku Domovinskog rata, što Bobetko uistinu i jeste,  ali onda smo čuli ili bolje rečeno ponovno smo se podsjetili kako je na kraju života  „ostao sam“, uz obitelj i suborce! Čak je obitelj morala snositi i troškove njegova pogreba!

Tadašnji aktualni političari koji su bili na vlasti bježali su i skrivali se od njega, tim prije jer ga je tražio i Haaški sud. A on je iako teško bolestan svima poručio da u Haag može ići samo mrtav, da im živ u ruke ne će doći. I nije.

Nu, bez obzira na sve, hrvatska se politika sramno ponijela prema hrvatskoj ratnoj legendi. Mnogi su „zaboravili“ da su ga i u njegovoj ulici čuvali hrvatski branitelji, dok su razni pupovci, pusičke i drugi tražili da ga se uhiti i teško bolesnog prebaci na robiju, marginalizirajući, prešućivajući i falsificirajući  njegov inače briljantni  ratni put.

Među prvim se priključio u borbi protiv srpskih i inih četnika. Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman 10.travnja 1992. dodijelio mu je čin generala zbora HV-a. Imenovao ga je i zapovjednikom Južnog bojišta. Krajem iste godine, 20. studenoga, imenovan je načelnikom  stožera HV-a. Na toj dužnosti ostao je do umirovljenja 15. srpnja 1995. Od te godine pa do kraja 1999. bio je zastupnik HDZ-a  u Saboru.

Objavio je i zapažene knjige o Domovinskom ratu, za što smo mu dodijelili i tradicionalnu nagradu „Bili smo prvi kad je trebalo“ u prepunoj dvorani Društva hrvatskih novinara. Organizirali smo i tribine na kojima smo se podsjećali na velikog generala.

Imam čist obraz koji mi dopušta da iza sebe ostavim pisani trag u svemu što sam radio – napisao je u knjizi „Sve moje bitke“.

Sada se ponovno postavlja  pitanje: Zašto još do danas Hrvatska nije službeno (!) proglasila nikoga Junakom hrvatskog Domovinskoga rata?

I ovaj film govori i dokazuje da je takvih ljudi bilo, baš kao i u svakom ratu.

Ratni veteran Janko Bobetko, dobitnik svih najvećih državnih  odličja, itekako  je zaslužio jedno takvo priznanje, ali i svoju ulicu ili trg, pa i spomenik usred Zagreba.

Sjajan film Kristijana Milića najbolje nam je pokazao da u nas (da se malo našalimo) „veći ugled“  imaju ratni dezerteri, izdajice i profiteri nego takvi kakav je bio legendarni – Janko Bobetko.

piše :Mladen Pavković