TRANSVERZALA ZLA Objavljujemo potresno svjedočanstvo Mire Kolobare o ratnim događanjima u Bijelom polju

Knjiga ‘Transverzala zla”, bjelopoljskog župnika don Josipa Galića donosi ratna svjedočanstva bjelopoljskih Hrvata: Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskoga rata. Zabilježena svjedočanstva, još uvijek većine živih svjedoka, govore o patnji i stradanju ove župne zajednice, bjelopoljskih katolika Hrvata, koji su unatoč tolikom povijesnom zatiranju uspjeli opstati na dvije obale Neretve.

Objavili smo potresno svjedočanstvo Željka Mikulića s naslovom “Potresna ratna ispovijest Željka Mikulića: Navršilo se 26 godina od bijega u slobodu osam logoraša pripadnika HVO-a” danas objavljujemo ratno svjedočanstvo Mire Kolobara koji je zarobljen kada je htio zapaliti svijeću na očev grob.

SPECIJALAC

Zovem se Miro Kolobara, iz Vrapčića sam. Dana 15. svibnja 1992. bila je godišnjica smrti moga oca Stanka, obitelj mi je već bila zbog ratnih događanja u izbjeglištvu, osjećao sam se teško bez obitelji, poželio sam da još jedanput vidim svoju kuću, odem do groba svoga oca i zapalim mu svijeću. Bio sam svjestan opasnosti u koju se upuštam, ali još sam vjerovao u ljude i ta me naivnost koštala. Poslije noćne smjene krenuo sam oko deset sati iz Potoka u Vrapčiće. Kod Kožulovih kuća bila je naša vojska, svi su mi govorili da ne idem, da je preopasno. Kod dijela zvanog Bostanluk vidio sam Daru i Vuku Došlo, žene srpske nacionalnosti, koje su mi dobronamjerno rekle da ne ulazim u selo. Došavši kući k meni su došle Janja i Ruža Kolobara koje nisu izbjegle, stajali smo kod česme ispred stare kuće i razgovarali. Na njivama kosili su travu moji susjedi Hrvati: Stojko zvani Brato, Mirko Kolobara i Mate Kožul. Razgovarali smo o uobičajenim ratnim temama. Iz kuće sam uzeo jednu plastičnu vrećicu, neki sirup, malo dječjih majica i krenuo natrag. Na izlazu iz sela bili su ježevi i mitraljesko gnijezdo. Nisam se bojao, hodao sam lagano, uskim makadamskim putem i približavao se barikadi. Vidio sam Rajka Antelja, zajedno smo rasli, miran, tih čovjek, nadao sam se da će me pozdraviti i da ću proći. Niti jednoga trenutka nisam pomišljao da me mogu zarobiti, jer bi se u protivnom vratio noću preko njiva. S Rajkom je bio Dule Antelj s čijim sam bratom Vasom završio osnovnu školu, a zajedno s njima bio je i treći mlađi vojnik Zdravko-Mika Antelj. Netko je od navedenih rekao da stanem, pozvali su me s uperenim oružjem da dođem bliže bunkeru. Osjetio sam strah kada sam vidio ljude u uniformama, koji se ne briju i čije oči opominju, vidjela se mržnja. Rajko sklanja pogled sa mene kao da se stidi, uzimaju mi vrećice, gledaju, nije im jasan sadržaj koji nosim. Govorim im da su mi djeca bolesna, da imaju temperaturu i da nosim dječje potrepštine. Doduše obitelj mi je već bila izbjegla u Hrvatsku, to jutro sam susreo Željka Mikulića koji mi je rekao da mi je obitelj u Stobreču. Zovu nekoga preko radio stanice, meni se čini da komuniciraju s Gojkom Došlom koji je bio zadužen za taj dio naselja. Naredba je glasila: “Vodite ga.” Ubrzo dolazi s golfom Slobodan Lozo i naređuju mi da uđem. Počeo sam plakati i moliti ih da me puste, hvata me užasan osjećaj straha, moj svijet se ruši, u djeliću sekunde shvatio sam da mi predstoji borba za goli život, da je ovo ipak rat.

Tada su mi počele padati na pamet priče pokojnoga oca. Bile su to priče iz onoga rata, kada se on u vraćao iz Maribora prema Mostaru s Križnoga puta, a bio je tada mlađi od mene. Pričao mi je kako su susjedi Srbi preko noći mijenjali četničke uniforme u partizanske, ubijali svoje susjede Hrvate. U Drugome svjetskom ratu iz tada maloga broja hrvatskih kuća u Vrapčićima poubijali su 31 Hrvata, a iz cijele naše župe Potoci 283, koji je to broj. Sve mi je to prošlo kroz glavu. U toj vožnji neizvjesnosti preda mnom se kao na traci premotao sav moj život, u vožnji za koju mi se činilo da nema povratka. Golfom su me poveli Slobodan Lozo, Dule Antelj i Zdravko-Mika Antelj koji mi je stavio lisice na ruke. Pošli smo prema kasarni Sjeverni logor u Mostaru. U Sutini su bili preko glavne ceste ježevi s vojnicima svakojakih uniformi, bili su to većinom domaći Srbi. Automobil se zaustavio i netko je iz grupe upitao, “Gdje ga vodite”, na što su ovi iz golfa kazali u “Sjeverni logor”. Tada je iz grupe izašao Lazo Bovan, naredio da izađem iz vozila, i prebacio me u vozilo Land Rover, a njima rekao: “Hoćete da ga odmah ubiju u logoru?” Ušao sam u Land Rover s kojim sam odvezen u prostorije gradskoga groblja Sutina. Smjestili su me u jednu prostoriju i za početak nitko me nije dirao. Popodne toga istoga dana čuli su se tenkovi koji su prolazili desno od glavne ceste u naselje Sutina. Počela je paljba prema Bijelome Polju, a sutradan čuli su se avioni, tresla se zemlja od detonacija. Meni su došla dva oficira, na glavi su imali crvene beretke. Počelo je ispitivanje, o radio stanici, odakle se nabavlja oružje, uza stalne prijetnje smrću. Dugo su se dvoumili hoće li me voditi sa sobom. S njima je bio domaći Srbin Damir-Dama Miskin s kojim sam radio na željeznici, imao je bijeli opasač s pištoljem i mislim da je bio vojni policajac. Stalno su me pitali gdje je radio stanica, odakle se nabavlja naoružanje, stvari koje iskreno nisam znao, da sam znao sigurno bi im zbog velika straha rekao. Oni su smatrali da sam ja specijalac i da sam zato i došao u Vrapčiće kao mještanin izvidjeti situaciju o položajima srpske vojske. Zatim sam prebačen u prostoriju desno od ulaza, pokraj WC-a gdje su se nekada držali sanduci za mrtvace. Prostorija je bila uska i duga, s prozorom na kojemu su bile grile. Prozor je gledao prema ulici, putu kuda se vozilima ide prema gornjemu djelu groblja gdje je mrtvačnica. Lijevo je bio radijator za koji me Momo Čančar zavezao policijskim lisicama. Nakon izvjesnoga vremena vratio se i niz pločice bacio mi konzervu ribe da jedem koju mi nije ni otvorio. Povremeno padaju granate oko groblja i nastaje panika jer nema skloništa. Uvečer k meni dolazi moj profesor iz ŠPO, sa zanata, Srbin Milan Miskin, razgovara sa mnom, ja plačem, teško mi je jer me optužuju za nešto što ne znam. Obećava mi pomoć i odlazi. Nakon što je on izašao, dolaze tri vojnika s kapuljačama, vide im se samo oči, prijete oružjem, noževima, ali nisu me tukli, to su bili lokalni Srbi, zato su i nosili kapuljače, jednoga sam prepoznao, znao sam ga iz viđenja.

Jutro nakon toga dolaze crnogorski rezervisti, jedan kao od brda odvaljen ulazi u prostoriju, brzim koracima prilazi meni i svom snagom nogom, s čizmom, udara me u predjelu grudi, zatim vadi dugi nož i kaže: “Sada ću da ti otkinem…”, polazi nožem prema mojim hlačama, uzima mi remen i jednim ga pokretom reže. Strah kao da mi kida svaki dio tijela, što će biti sa mnom dalje. Nakon toga kaže: “Sada je deset i pol sati, doći ću za deset minuta da te pitam, gdje je radio stanica, ako ne kažeš, ubit ću te.” Nije se vratio, nikada ga više nisam vidio. Nakon toga u prostoriju ulaze četvorica specijalaca, za koje su govorili da su iz Padobranske jedinice, zvali su ih Niški specijalci, Beli orlovi, a koristili su kodna imena: Beli, Žuti, Vukovarac, Čombe. Počelo je zlostavljanje, tuku me šakama, nogama, batine s uvijek istim pitanjem: “Gdje je radio stanica?” Nisam odgovarao, ne zato što sam bio hrabar, nego zbog toga što nisam znao ni za kakvu radio stanicu. Žuti uzima nož uz prijetnju da će mi sada otkinuti uho, lagano nožem zarezuje moje desno uho, osjećam ledenu oštricu noža. Ostavlja nož i traži da pružim palac desne ruke, nakon toga vadi iz svoga džepa upaljač za cigarete, pali ga, stavlja plamen ispod moga prsta palca, zatim vadi cigaretu iz usta i gasi je na mome nosu. Bolovi su užasni, nepodnošljivi, ali odgovora nema. Kada su otišli, poslije se čula galama: “Pobježe Ustaša.” Kroz prozor primjećujem Neđu Miskina koji je bio u uniformi, nosio je preklopni kalašnjikov i šuljao se ispod borića u groblju. Postavljali su mi i pitanje znam li Mirka Zovku? Rekao sam da znam, da stanuje na Krivini preko puta časnih sestara prema Livču, misleći na Mirka, mi ga zovemo Joskić.

Noću sam prebačen u svlačionicu FK “Neretva” za koju sam nekada igrao nogomet, a sada je bila puna zarobljenika hrvatske nacionalnosti, iz moga mjesta. U prostorijama svlačionice već su bili pritvoreni moji susjedi Hrvati, koje su lokalni Srbi zarobili 18. svibnja 1992., i odveli iz njihovih kuća. Neki od njih su mi prišli i pomagali, dok je većina bila oprezna, znali su da sam bio vojnik. Negdje noću oko dva, tri sata, dolazi Damir-Dama Miskin i Momo Čančar, prozivaju moje ime i traže da idem s njima. Na ulazu u svlačionicu bio je Rajko-Diki Janjić s puškomitraljezom, a preko sebe je imao unakrsno dva redenika metaka. Poznavao sam ga veoma dobro, dolazio sam u njihov stan u zgradi do Hidrocentrale, jer mi je njegov otac Krsto Janjić na jednoj godini zanata bio majstor. Damir-Dama Miskin odvozi me bijelim kombijem natrag u Sutinu. Dovode me lijevo od ulaza u veću prostoriju gdje je uglavnom bila pogrebna oprema. Suočili su me s Mirkom Zovkom, ali se nije radilo o čovjeku o kojemu sam ranije govorio. Ovaj prisutni Mirko je živio u blizini kuće moga punca u Potocima i bio je vojnik. Došli su specijalci, cijelo vrijeme tu je bio vojnik zvani Beli, a povremeno su dolazili Damir-Dama Miskin i Momo Čančar. Naredili su da se skinemo do gola i lisicama su nas vezali za metalnu konstrukciju na koju se slažu vijenci. Bili smo leđima okrenuti prema vojnicima koji su nas tukli u predjelu leđa i bubrega. Tražila se radio stanica, broj vojnika, minirani dijelovi. Za kratko su izašli, tada mi je Mirko Zovko rekao da je bio pobjegao i da su ga uhvatili i da će opet bježati. Ja sam rekao da ne ću jer je nemoguće pobjeći. Specijalci su se vratili, pitali su nas o čemu smo pričali i mi smo odgovorili. Odvezali su nas, polegli na stomak, počelo je batinanje, a nisam smio podići glavu. Čuo sam da je specijalac pitao Mirka Zovku voli li radije da ga ubiju, ili neki izraz japanski, Hakiro? A on je šutio. Odjednom je počeo urlati od boli, nisam znao što se događa jer sam ležao i gledao u pod, uglavnom sam od straha držao zatvorene oči. Specijalac je prišao meni, ponovio mi je pitanje koje je ranije postavio Mirku Zovki. Odgovorio sam da mi je svejedno, jer u tom trenutku sam se bio pomirio sa smrću, nisam mislio da ću ostati živ. On je naredio da ustanem i da se obučem, što sam i učinio. Tada sam vidio Mirka Zovku, niz leđa je imao crtu od noža. Mene odvode i vraćaju u prostoriju gdje sam bio ranije zatvoren. Kasnije sam saznao da je Mirko Zovko ubijen, njegovo tijelo je ekshumirano nakon rata.

Sljedeće jutro čuli su se glasovi, dovodili su ljude na saslušanja. Doveli su braću Mikulić Tomu, Zvonku i Ljubu. Postavljali su samo jedno pitanje, radio stanica. Nakon određenoga vremena dolazi lokalni Srbin, vojni policajac, i naređuje da ih vode. Kasnije nakon mnogo godina poslije toga susreta, na sahrani u srpskom groblju prepoznao sam toga čovjeka, a lokalni Srbi su mi rekli da se radi o Srboslavu Miskinu, susjedu tada nestale braće Mikulić. Dvojica su od braće ekshumirana, a treći se još vodi pod nestalim. Bilo je to vrijeme uhićenja, ispitivanja i ubijanja. Doveli su Milenka Zovku iz Livča, bio je leđima okrenut zidu, ispod prozora prostorije u kojoj sam boravio, tu su ga tukli, prijetili ubojstvom. Jedno vrijeme je bio i Jozo Prusina iz Potoka za kojega je Damir-Dama Miskin pričao kako njegov djed zna da je Jozo Prusina u onome ratu bio ustaša, vodili su ga u Prebilovce, da pokaže navodno grobnicu u koju su bacali Srbe. Kada se vratio, pustili su ga da ide kući, saznao sam kasnije da je ubijen.

Nakon što je srpska vojska zauzela cijelo Bijelo Polje, Sutina je bilo mjesto gdje su ljudi davali iskaze, mučeni, odvođeni dalje ili su tu ubijani. Dani su bili teški, strah se vidio na svim licima. Jednoga dana dolazi po mene Damir-Dama Miskin i Momo Čančar, odvode me u prostoriju gdje je bila radio stanica, sjedam za stol, a Lazo Bovan sipa mi rakiju u vinsku čašu do pola i kaže da popijem. Pokušavam rukom uzeti čašu, a ruka se trese od straha, popio sam odjednom rakiju, iako ja nisam netko tko rado pije alkohol. Odvode me u susjednu prostoriju. U lijevom kutu prostorije do vrata stajao je Mate Kožul, koji je uporno ponavljao da sam ja specijalac Hrvatske vojske. Preko puta njega sjedio je specijalac zvani Vukovarac, držao je pred sobom otvorenu bilježnicu, zapisnik o mome saslušanju. Bio je tu i Žuti, a kasnije je došao i glavni Beli. Odmah po ulasku Beli me počeo tući, udarao me je šakom u glavu, na prstima je imao neki metalni komad od čega mi lomi nos i istoga trenutka mi se zatvaraju oči, jedva razaznajem likove. Padam na pod, on me tuče po čitavom tijelu. Podiže me s poda rukama i prislanja uza zid, a ja cijelo vrijeme ponavljam samo jedno: “Nisam ja nikakav specijalac”, što je i bila istina. Beli je čučnuo ispred mene i iz džepa je izvadio nož skakavac, otvorio ga ispred moga lica govoreći: “Sad ću da ti izvadim oči”, lagano je krenuo prema mome licu. Tada sam jednostavno prestao osjećati strah, oči su gledale, a kao da su stale, nisam treptao, bio sam oduzet od velikoga straha. Moje lice bilo je cijelo u krvi koja se slijevala prema vratu. Beli je uzeo nož i lagano s njime išao od očiju, niz lice prema vratu skidajući mi nakupljenu krv. Naglo je ustao i otišao, u sobi smo ostali samo Vukovarac i ja koji me zbunjeno gledao. U jednom trenutku zaklopio je bilježnicu u koju nije zapisao niti jednu rečenicu. Izveli su me iz te prostorije i doveli u onu u kojoj je bila radio stanica gdje je bio Lazo Bovan i Milan Božić koji je radio na željeznici, kome sam neposredno prije početka rata pomogao preseliti se iz Čapljine u stan u Zaliku. U toj prostoriji su vršena saslušanja. Tu se uz navedene srpske vojnike nalazilo i pet Hrvata koji su davali svoje iskaze o meni. Tada se Beli opet vraća u prostoriju i naređuje: “Vodite ga negdje i ne smije nitko da ga tuče.” Vodi me kroz jednu veliku prostoriju, a kod vrata s desne strane za radijator je bio zavezan Himzo Ćorić iz Kuti-Livča. Odvode me Damir-Dama Miskin, Momo Čančar i Lazo Bovan i uvode me u jednu prostoriju, na rukama su mi lisice i vežu me za metalnu nogu stola. Bila je to prostorija gdje su stajale stvari za preminule, slova, križevi, krstovi, posteljina za mrtvačke sanduke, jer kako sam rekao to je bio prostor mrtvačnice. Svaki put kada bi netko poginuo od Srba, dolazio bih Mladen Kandić s nekim od stražara, u malu prostoriju, oni me nikada nisu udarali. Birali bi iz police slova za krstove, stavljali bi slova na stol, ja bih pokušao pročitati ime poginule osobe. Bože dragi, koliko sam puta pogledao lijevo u kutu složene križeve i pitao se hoće li na nekome od tih biti i moje ime. Noću bih dohvatio posteljinu od pogrebne opreme, uvlačio je pokraj sebe jer mi je bilo hladno. Molio sam se Bogu koliko god sam bio svjestan, pokušavao sam sve samo da ne razmišljam o svome okruženju. Samome sebi kao da sam govorio: “Tako ti je to, smrt ne bira ni vrijeme, ni mjesto, a ni godine. Ona ne bira kakav je tko, je li netko dobre ili loše naravi, je li bogat ili siromašan, je li onakav ili ovakav. Ona je tu uz nas, tako blizu kao kragna za vratom.”

U toj prostoriji bila je i slavina s umivaonikom, koju nisam mogao dohvatiti, a na sredini poda je bio slivnik. Sjedio sam na kanti od jupola. Lijevo je bio prozor s grilama, koji je gledao prema ulazu u groblje Sutina. Ispod prozora je bila klupa na kojoj su noću sjedili stražari Momo Čančar, Danilo Bovan, Rade Bovan, Boro-Đinđa Miskin, Maksim Mašek, Lozo, Danilo-Danac Lozo, Jovica Kandić za koga su govorili da je upravnik zatvora, pili i glasno razgovarali, tako da sam mogao čuti što bi noću pričali. Momo Čančar bi mi donio vode u plastičnoj čaši od jogurta, ali bi je stavio na sami rub stola i obično je ne bih prstima mogao dohvatiti, a ako bih je dohvatio, prolio bih je. Rade Bovan je jedne prilike, kada je bio noćna smjena, došao pijan, bojao sam se, a on je s vrata rekao da mi je ljepše nego Titi, donio mi grah, a jednom zgodom i čašu rakije, rekavši mi da se ne bojim, i da, što se njega tiče, mogu mirno spavati. Nekada smo zajedno igrali nogomet, on je bio golman.

Poslije pada Bijeloga Polja čula se vani galama, netko je govorio: “Hajde da vidimo ustašu.” Došla su do mene tri, četiri četnika, jedan se izgledom isticao, bio je mala rasta, duga brada, kokarda na glavi. U rukama je držao nož kamu, a u drugoj veću bocu s pićem s držačem za ruku. Uzeo je kamu i rekao mi: “Sada ćemo da koljemo.” Sjedio sam na kanti s nogom preko noge, a on je kamu stavio na moje koljeno, i lagano je upro kroz hlače. Pričao je da je ubio Slavka Skendera, Slavka-Ćenću Sesara, da će mi donijeti njihove glave i staviti iza mene u policu. U jednom trenutku kao da se predomislio. Uzeo je bocu i rekao: “Pij, neka znaš kada su četnici oslobodili Bijelo Polje.” Prislonio je prema mojim ustima, a onda malo ulio u čašu i otišao.

Nakon njega dolazi oficir, s preklopnim automatom, pištoljem za pasom i vojnom torbicom preko ramena. Vrata su stalno otvorena, stavlja automat na obližnji pult, govori mi da se podignem, sjeda me na barsku stolicu, koja se može okretati. Kaže da se zove Milan Tovarišik i da je iz Osijeka. Počinje ispitivanje, govori kako ja dežuram na Antića brigu (Potoci), što mi je bilo čudno da netko sa strane zna za taj naziv naselja. Tražio je od mene da kažem gdje je radio stanica ili će me ubiti. Iza pojasa vadi pištolj, stavlja ga meni na čelo i na prazno opali. Moj strah je bio toliki da sam se kroz hlače metar dalje pomokrio. Pitao me i za Smiljka Šagolja, Gorana Milića, novinare, ja se ničega nisam mogao sjetiti. Kada je otišao i popustio strah, vratilo mi se sjećanje, a po dolasku u logor Bileća saznao sam od Ante Škobića da se radilo o čovjeku koji je radio s mojim puncem u tvornici “Đuro Salaj” i da se zvao Goran Bojanić, iz Potoka, taj me čovjek ispitivao. Nakon svega odlučio sam da više ne ću jesti ni piti, to je bio moj način da se ubijem, nisam mogao više izdržati.

Nekoliko dana je prošlo i dolazi Danilo-Danac Lozo i još jedan bivši nogometaš i odvode me do toaleta. Kada smo bili na sredini hodnika, počeo sam gubiti svijest, pao sam. Probudio sam se mokar jer je Danac iskrenuo na mene kantu vode. Podigao me i vratio u prostoriju u kojoj sam ranije bio. Ispod stola je bila boca alkohola s kojim sam se mazao, a kada bih trebao mokriti, mokrio bih u plastičnu čašu i mokraću prosipao u slivnik na podu, pa Momi Čančaru nije bilo jasno kako mogu tako dugo ne mokriti. Ne znam više koju večer od moga pada dolazi k meni specijalac Beli i pita me što je bilo, zašto ne jedem. Rekao sam mu da je to moj način da umrem. Kratko me pogledao i rekao: “Počet ćeš jest, donijet će ti nešto hrane, polako jedi.” Dugo me gledao, a ja sam mislio da je svemu kraj. Nakon šutnje koja mi je bila duga kao vječnost, samo je kratko rekao: “Ideš na razmjenu. Nemoj ništa više pitati, ostat će ti život”, i otišao je.

Izvode me iz mrtvačnice i s Himzom Ćorićem 5. lipnja 1992. vode da kopamo rov preko puta barikade – ježeva, kod groblja Sutina. S nama je bio neki Srbin rezervist iznimno korektan čovjek koji nam je pokazao gdje trebamo kopati. Brzo smo došli do cijevi za vodu i on je rekao da samo poravnamo i ne oštetimo cijev. Kako je svako vozilo moralo stati na ježevima, imao sam prigodu vidjeti mnoge meni poznate Srbe: Kojo Janjić, Dragan-Ćuta Došlo, Milan Vukoman, Boro-Đinđa Miskin, kako voze opljačkanu robu. Noć je bila burna, slavio se odlazak Niških specijalaca koji su govorili da idu za Banju Luku i zvali su Damira-Damu Miskina da ide s njima. Lokalni su Srbi tu noć mučili Himzu Ćorića, stalno su govorili da je imao kod sebe oružje, a on je mene dozivao da im kažem da nije imao. Mislim da su ga nečim drogirali jer se riječima ne mogu opisati krikovi koje je ispuštao čitavu noć. Sljedeću noć sam ja bio na redu. Došao je Damir-Dama Miskin, sa Zdravkom-Mikom Anteljom, dugo je prijetio, repetirao pištolj prema meni, s metkom u cijevi, a onda bi ga izbacio tražeći ga po podu ispod mojih nogu. Nisam mogao više trpjeti, pukao sam, razbucao sam dugmad na košulji i rekao mu da me napokon ubije. On je rekao da ne će jer smo skupa radili, samo da mi zamjera što ga nikada nisam povezao s posla otkada je obukao uniformu, a to je bilo točno.

Ujutro, nedjelja 7. lipnja 1992., Momo Čančar poveo me iz prostorije prema izlazu, kod vrata lijevo bio je svezan Himzo Ćorić, na njemu je bila vojna uniforma koju nije imao tijekom dana, kasnije je završio u masovnoj grobnici Uborak. Popeli su me na teretno vozilo marke Dajc, onda su doveli Milenka Zovku i rekli da nas vode da im pokažemo gdje je vojska. Kamion je ubrzo skrenuo s glavne ceste i zaustavio se pred svlačionicom gdje je bilo još jedno vozilo Picgauer. Momo Čančar stajao je ispred svlačionice i držao neki popis. Došli su do mene, rekli mi da se okrenem leđima, nakon čega su mi svezali ruke i popeli me na kamion. Pred vozilom je bio Mile Golubović, policajac, koji je rekao da nas vode na razmjenu. Počeo je utovar, u kamion su se popeli moji susjedi Hrvati: pokraj mene je bila Ana Šagolj i Anđa Jašin, koje su mi dale da se nečim ogrnem jer sam bio samo u košulji. Kada se na kamion počeo peti Šćepo Mihalj jedan od vojnika je rekao da ga skinu, bio je to njegov susjed Siniša Palavestra. Šćepo je kasnije ubijen. Kada su kamioni bili puni, krenuli smo, nitko nije znao kamo idemo. Uz nas je bilo osiguranje Vojne policije koja nas je pratila, a bilo je to 7. lipnja 1992. Krenula je kolona zarobljenih Hrvata koji su bili iz Vrapčića, Potoka, Livča u dva kamiona. Bilo nas je 44 osobe. Iz Vrapčića: Kolobara: Miro, Stojan, Janja, Ante, Dana, Mirko, Danica, Matija, Ruža, Matija; Sesar: Marko, Rosa, Pero, Mara; Kordić Mario; Mikulić: Marko, Ilija, Božo, Anđelko, Vinko, Zora, Filip, Stipe, Gracija; Škobić: Stojan, Ante, Miško, Ljubo; Kožul: Mate, Ljubo, Pero, Pero; Šagolj: Tomo i Ana; Azinović: Stanko i Mile; Jurić Vinko; Jašin Anđa; Višnjić Delfa; Miketek Mira; Zovko Milenko; Šindik Štefa; Leko Anica; Drinovac Žarko. Svi smo bili na kamionu koji je bio prekriven ceradom, pokraj koje je puhalo na sve strane. Prst palca desne ruke koji je bio spaljen, već je dobro otekao, unutra se počeo stvarati gnoj. Zavili su mi to nekom maramicom, nisam mislio na bol, samo smo se pitali gdje nas vode. U jednome trenutku mislili smo da je to Stolac, no kamioni su krenuli dalje. Svako malo bi se zaustavljali na barikadama na kojima su bili vojnici u raznim uniformama. Kada bi se kamion zaustavio, osjećali smo užasan strah, što će se dogoditi, jer uglavnom su to bili pijani rezervisti, koji su zarasli u brade i nisu ulijevali neko povjerenje. Bez obzira na strah, koji se vidio svuda oko mene, ja sam bio miran, kao da sam vjerovao da sam spašen. Gotovo mjesec dana bio sam prepušten samome sebi, okružen ljudima u čijim očima se osjećala krv i u društvu s mrtvačkim sanducima. Sada sam barem u kamionu bio okružen svojim ljudima, svojim supatnicima, bilo mi je puno lakše jer nisam više bio sam.

Vožnja je trajala satima, napokon smo stigli u stotinjak kilometara udaljenu Bileću. Bila je to Škola rezervnih oficira, koja je bila smještena na ulasku u Bileću. Zaustavili smo se pred jednom zgradom, čuje se galama, svuda okolo vojska, neki s velikim pendrecima, naredili su nam da izlazimo iz kamiona. Zatim su mi odvezali ruke. Neki stariji vodnik provodi me kroz jednu učionicu, koja je već bila puna ljudi, u drugu učionicu koja se već počela lagano puniti. Bili smo raspoređeni u dva reda, a sredinom je bio prolaz. Bio sam desno od ulaza, mislim drugi red. U mome redu od prolaza prema prozoru bili su Mirko, Stojko, zvani Brato, Kolobara, Božo Mikulić, Vinko Perutina iz Stoca. Ispred su bili Ante Škobić, Mate Kožul, Zdravko Orlović, Vinko Jurić, Žarko Drinovac, tri brata Kljake iz Nevesinja. Bilo je tu i muslimana s područja Gacka, Nevesinja. U prostoriji s oko šezdeset kvadrata bilo je više od sto ljudi. Ispod nas su bile neke strunjače na koje smo sjeli. Prilikom ulaska morali smo držati ruke na leđima, a glava je morala biti spuštena prema dolje, tako da ništa ne vidimo što se oko nas događa. Tukli su nas u prolazu nogama, šakama, pendrecima. Što se mene tiče ja sam se na to već navikao, gledao sam da što prije uđem u prostoriju. Kasnije se prepričavalo da su nas najviše tukli Boris Bošnjak, Miloš Mavrak, Miodrag Grubačić, Ilija Đajić. Najbrutalniji je bio visok, plav vodnik, Boris Bošnjak, za koga su govorili da je glavni u zatvoru, rodom iz Sarajeva, prije rata je radio na mostarskome aerodromu. U Bileći sam našao Zdravka Orlovića iz Bijeloga Polja koji je prvi od Hrvata zarobljen, zarobili su ga na Uskrs i odveli u Sjeverni logor, pa u Bileću. Ubrzo nakon dolaska poginuo je Tomislav Pušara, srpski pukovnik na Podveležju, a bio je na čelu Brigade iz Nevesinja. Tada nismo imali nikakve informacije, ni za akciju “Lipanjske zore” kojom je oslobođena lijeva strana Mostara i da se srpska vojska morala povući s tih područja, tako da je područje Bijeloga Polja i Zalika 9. lipnja 1992. oslobođeno. Kako su gubili na frontu, za nas je situacija bila gora. Odvodili su ljude na stalna ispitivanja, gdje su morali govoriti ono što im se naredi, potpisivali su izjave pod prijetnjom oružja, tukli su ih i prijetili, bili su okrutni i prema muslimanima. Vodnik Boris Bošnjak danima je tukao muslimana Rezaliju Lizde za kojega su rekli da je bio kovač na Domanovićima, Dervu Šatora, te Bjelopoljca Milu Azinovića koji se izobličio u licu od batina. Hrane je bilo sve manje, u kutu do vrata bila je kanta za WC, vode je bilo povremeno, možda je to bilo i bolje jer smo onda manje mokrili. Morali smo sjediti i držati glave dolje u krilu, s rukama na leđima. Buđenje je bilo noću oko 3 sata, kada bi svih sto ljudi moralo ići na WC i to u roku od 10 minuta. Ljudi su trčali, trebalo je obaviti nuždu, tko je bio brži, taj je i uspio, a tko nije, morao se vratiti u sobu. Na vratima su stajala dvojica vojnika koji su nas udarali. Mnogo je onih koji nisu izdržali. Odvodili bi pojedince iz spavaonice da siluju ženu iz Mostara, koja je bila psihički bolesna, zvala se Davorka Tomić, koja je noću ispuštala užasne krikove, što je djelovalo zastrašujuće. Prozori su zamračivani s dekama, tako da je bilo malo zraka. Pojavile su se uši pa su nas zatvorili i tako nas zatvorene iz pumpa zaprašivali s prahom, padali smo redom u nesvijest, a oni bi nas onda polijevali vodom. Svi mršavimo, nitko se ne kupa. Obavljali smo najteže fizičke poslove, istovario sam velike butove mesa (naravno za njihovu uporabu) i nosio ih u hladnjaču, vješao na kuke, istovario hranu u skladište, gdje je glavni bio vojnik, zvali su ga Lero, koji je prema nama uvijek bio korektan.
Jednom prigodom čistili smo sportsku dvoranu koja je bila puna pokvarenih sokova u tetrapaku. Trebali smo ih utovariti u kamion TAM, a zatim na krugu, gdje je bio poligon za gađanje, sve prebaciti u kontejner za smeće. S nama je bio Miloš Mavrak koji je naredio da će nas sve pobiti ako ne stane sve u kontejner. Skakali smo po onim napuhanim paketićima koji su pucali, pokvareni sok nas je prskao, skupljale su se muhe, širio se nesnosan smrad, ali sve je ipak stalo u kontejner. Jednom prigodom, samo zbog toga što sam podigao glavu u spavaonici, čuvar Miloš Mavrak me udario vrhom pendreka u desno oko na koje dugo nisam uopće vidio. Drugi put sam dobio batine od istoga čuvara kad sam s Ilijom Mikulićem čistio WC, to je bio trenutak da se barem malo umijem. Naišao je Miloš Mavrak i počeo me tući nazivajući me balijom jer se kupam kao i oni. Morao sam čistiti ćućavce u WC-u koji su se začepili, a nisam ih imao čime probiti nego golim rukama, takva je bila naredba. Za to vrijeme čitavu noć on je puštao gusle preko razglasa. Ribao sam hodnik, a krv je ostajala iza mene, izgledalo je kao da je gangrena zahvatila palac. Jedan stariji vodnik, koji nikoga nije tukao, upitao me što mi je, a ja sam mu kazao da me na zdravo zabolio prst. On je sutradan došao u spavaonicu i donio mi zavoja. Od nekoga sam uzeo noktaricu i gotovo otkinuo sav nokat na palcu. Iz rane je izlazio gnoj koji je veoma smrdio, tako sam očistio prst i vjerojatno se spasio od trovanja.

Dana 9. srpnja 1992. došao je napokon Međunarodni crveni križ i registrirao nas. Dobio sam poruku od svoje obitelji, i to nikada ne ću zaboraviti, 11. kolovoza 1992., a bila je to zadnja poruka tu večer. Bio sam sretan, ali i tužan, jer nikada ne mogu zaboraviti rođendane svoje djece koje sam proveo u logoru, misleći hoću li ih ikada vidjeti, kao i suprugu s kojom sam tih dana trebao slaviti trideset godina od našega prvog susreta. Tu večer su nas obavijestili da će sutra biti razmjena, što se nije ostvarilo. Depresija je bila golema, ne samo toga dana, nego sljedećih sedam dana do razmjene. To su mi bili najgori dani u životu, gori od svih batina. Posljednje večeri u logoru netko je kroz prozor rekao: “Momci sutra je razmjena.” Bio je to upravnik zatvora Milan Soldo. Svi smo bili presretni, počelo je slaganje i čišćenje spavaonica.

Došao je dugo očekivani dan razmjene, jutro 18. kolovoza 1992. U šest autobusa bilo je smješteno 450 ljudi, dovedeni smo do Stoca na crtu razgraničavanja na razmjenu sa Srbima iz Mostara. Čitavo vrijeme vožnje morali smo sjediti sagnute glave. Kada je stao autobus, ušli su snimatelji novosadske televizije, a mi smo morali pjevati četničke pjesme. Do mene je sjedio Stojko-Brato Kolobara, a sjedili smo iza vozača. U jednom trenutku u naš autobus krenuo je jedan vojnik. Kada me ugledao, samo se okrenuo i izašao, bio je to moj nekadašnji šef, Bogdan Domazet iz Tasovčića, koga sam vozio do početka rata. Nakon što smo pješice prešli crtu, došli smo u Stolac, zatim u Čapljinu i Mostar u prostorije zatvora u Šantićevoj ulici, gdje je došla po mene sestra Jelica i zet, kod koje sam bio nakon izlaska iz logora. Uslijedilo je javljanje obitelji iz X. osnovne škole, nakon čega me Zoran Šteger i Zdenka Krešić odvoze svojim automobilom mojoj obitelji, koja je bila u prognanstvu u Stobreču.

Na ulasku u Stobreč izašao sam iz auta jer sam susreo punca Jozu Sesara i svoga sina Damira koji je bio dijete s trinaest godina. Susret je bio takav da je to nemoguće riječima opisati. Držao sam i grlio sina idući do kuće u Cetinskoj 11, vlasništvo Ante i Ane Roso, gdje je bila moja supruga Zdravka i Nana koja je imala šesnaest godina, moja tada mala curica. Toga trenutka sam zaboravio svu patnju, a moja obitelj me tjerala da idem naprijed, unatoč svom stradanju. Tu je bila sva moja uža obitelj. Život poslije logora nije lagan, ostale su posljedice na zdravlje, fizičke, a i psihičke. Toliko sam bio slab, nemoćan, glava mi je bila puna ušiju. Jedan dan u Splitu idući od jedne do druge bolnice pozlilo mi je. Sve što bih pojeo nije se zadržavalo u meni i morao sam u bolnicu. Poslali su me u Stacionar Lora u Splitu. Legao sam 25. kolovoza 1992., a vodila me Jadranka Bernadić dr. specijalista opće medicine. Šef je bio vojna osoba HV-a, strog, pravedan. Jednom nam je u posjet došao Ilija-Baniša Kožulj i dao nam tranzistor, na poklon, i još mnogo toga. Svaki dan bi me vozili iz Stacionara Lora na pregled u Vojnu ili civilnu bolnicu u Splitu na Firulama. Tamo je bila neka liječnica internista koju je pogodila moja sudbina, vodila me po raznim odjelima na preglede, pazila me kao da sam joj član obitelji. Na žalost izgubio sam njezin nalaz i ne znam joj ime. Briga u Lori bila je vrhunska. Bolnicu sam napustio 18. rujna 1992., nakon čega sam se vratio u Mostar.

Često se pitam ima li pravde na ovome svijetu, vjerujući da je ima, možda je spora, ali uvijek stigne. Vjerujem da je dragi Bog pravedan i da će svakome dati ono što zasluži.

Miro Kolobara, Vrapčići, 2012.