Darko Juka: Volio bih da je preživjelo više onih vrijednosti za koje si mlad pao

42

Uz Dan državnosti… Trideseta godišnjica pogibije našega viteza… Laka ti bila hrvatska gruda, Emile  Volio bih da je preživjelo više onih vrijednosti za koje si mlad pao… Ali, dat će valjda Bog, i “bit’ će zora, bit’ će dana”..

Izvukle su se spodobe iz nekih prljavih gudura, nemani iz svojih mračnih mitova i, ponesene crnim barjacima, pošle na moj grad… Bio je travanj 1992. godine, bio je svibanj 1992., bio je poslije i lipanj, ali mirise tih lipa te godine ti nisi osjetio. Dok su jedni okretali glavu hineći kako su spodobe nestvarne, dok su drugi hitali nemanima u zagrljaj, dok su treći bježali glavom bez obzira, ti si odjenuo maskirnu odoru i ostao uz svoj narod i uz svoj grad.

Vrela je bila tvoja 21., vrela i odlučna u svojemu ”ne” nemanima i opasnostima, granatama i užasima, ali i onomu ”ne” tvojemu ocu koji te, i sam u maskirnoj odori, preklinjao da se ne ”javljaš”, da su njegov odlazak i njegova žrtva dostatni, da rat jednostavno odsjediš… Premda te pamtim kao tihoga, tvoja narav nije bila takova. Vrela je bila tvoja 21. onako kako je vreo bio krik tvoje majke kada su joj javili, onako kako su vreli bili suze i jecaji tvoje sestre kada su joj kazali, onako kako se raspalo srce tvojega oca dok je gledao kako mu smrt iz ruku čupa jedinoga sina i kako je razarajuće nemoćan da ju zaustavi…
Divljaci su poslali sijača smrti s Huma… Poslali su kilogramima tešku granatu, nabijenu da razori, ubije, osakati, da nas sve utiša… Pukla je, a šaka njezinih krhotina zasula je tvoja prsa, zaustavila tvoju mladost, tvoje snove, tvoje radosti, tvoje vrijeme… I, baš onako kako to usud odredi, onda kada si se vratio s položaja, onda kada si zastao pomoći suborcima tu, na tvojemu kućnom pragu, u ulici koja danas nosi ime tvoje IV. bojne.

U raskomadanoj odori HVO-a zatvorio si oči na postelji kreveta mostarske ratne bolnice. Bila je subota, 30. svibnja te nestvarne 1992. godine…
Tamo nekada, u tvojim lijepim godinama, prije nego se tama nadvila nad Mostar, vjerujem da si, držeći ju za ruku, neku od djevojaka odveo i do Liska parka. Tko zna, možda si upravo tamo, među onim borovima ”ukrao” svoj ili njezin prvi poljubac…

Neko je iskonsko zlo htjelo da toga ljeta te nestvarne 1992. ti legneš pod borove Liska parka, u hladovinu, među humke desetaka njih koji su još jučer tuda šetali, smijali se, trčali za dječicom, unucima…

Žao mi je, Emile, što te nisam mogao bolje upoznati i što moja djeca, umjesto da znadu tebe danas znadu o tebi, mojemu rođaku kojim se ponosim. I svake godine, kada me upitaju o zastavama i onim našim narodnim bojama za Dan državnosti, ja ću im kazati i kako je na taj dan zatvorio oči netko sasma naš, netko plemenit, naočit i nježan, netko tko je, uzevši pušku u ruke, od dječaka postao muškarac, i nemanima rekao – NE! Reći ću im da zbog tebe i zbog tebi sličnih mi danas živimo!
Ne bi, Emile, siguran sam, bio sretan zbog puno toga što je danas naša stvarnost, ali znadem kako bi, zbog tvoje plemenite naravi i tvoje vrele 21., i usprkos svemu što je poslije krenulo naopako, svejedno i ponovno nemanima rekao – NE, makar i opet usnuti morao… Odmaraj sada, u krilu Gospodinovu, tamo gdje si svoje mjesto životom i smrću osigurao!

Emil Vrljić (6.12.1970. – 30.5.1992.)
Pripadnik Hrvatskoga vijeća obrane od 8. travnja 1992. godine. Odlikovan Spomenicom Domovinskoga rata i Redom Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, s pozlaćenim pleterom.

Ostavi odgovor

Your email address will not be published.