Slaven Planinić, član naše udruge predstavio knjigu”Nikola Zrinjski Sigetski”

Da bi lakše upoznali tko je i što je Slaven Planinić,preuzet ćemo tekst sa portala Hrvatskog Kulturnog Vijeća koji je objavljen 27.veljače ove godine, Intervju  napravio Marin Vlahović,Hrvatski tjednik

Slaven Planinić ratni je veteran HVO-a i član udruge Hvidra grada Mostara. Tri puta je ranjen u borbenim operacijama i u tijelu nosi 12 gelera, ali to ga nije zaustavilo da se nastavi aktivno baviti borilačkim vještinama. U slobodnoj borbi počeo je nastupati po europskim i svjetskim ringovima prije legendarnoga Mirka Filipovića. Planinića ne zanimaju samo kontaktni borilački sportovi nego i borilačke vještine rukovanja tradicionalnim, srednjovjekovnim oružjima, poput mačeva. Više od 20 godina svoje borilačko znanje, ali i životnu filozofiju prenosi na generacije mladih Mostaraca. Za razliku od većine drugih sportaša, Slaven je oduvijek bio ljubitelj povijesti, pogotovo slavne prošlosti Hrvata, što ga je dovelo do višegodišnjega istraživanja i rada na knjizi, o njegovu, možemo reći, omiljenom junaku hrvatske povijesti – Nikoli Zrinskom Sigetskom – što je ujedno i glavni povod našemu razgovora. Nismo izbjegavali ni druge teme, poput položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

S 20 godina obukao uniformu HVO-a i uključio se u obranu

Pionir ste slobodne borbe na ovim prostorima, no malo je poznato da ste bili pripadnik HVO-a. Poznato je da su u Vašemu klubu borilačkih vještina i sportova dobrodošle sve nacionalnosti, ali, koliko znamo, to nije slučaj u svim sportskim udruženjima.

Imao sam točno 20 godina kad sam obukao uniformu HVO-a i uključio se u obranu svoje zemlje. Nakon što je eksplozija kamiona cisterne pored vojarne Sjeverni logor u Mostaru uništila moj stan, kao i dobar dio moga susjedstva, morao sam po prvi put napustiti svoju kuću. Imao sam sreću da je eksplozija uništila stan moje obitelji u tolikoj mjeri da se više nije moglo živjeti u njemu pa smo ga morali napustiti. Moji susjedi, kojima su stanovi bili neznatnije oštećeni, ostali su živjeti u našem naselju Zalik. Vrlo brzo kontrolu nad tim dijelom grada preuzele su paravojne srpske postrojbe koje su došle iz Srbije, uključujući Šešeljeve dobrovoljce, uz pripadnike JNA. Oko 114 mojih susjeda Hrvata i Bošnjaka civila pokupili su iz skloništa i odveli na gradski deponij, gdje su ih brutalno poubijali. Jedini preživjeli bio je moj prijatelj Adi Boloban, koji je kasnije i ispričao istražiteljima kako se sve to odvijalo. Nikad nitko nije odgovarao za taj zločin. Taj je događaj odredio moje djelovanje u idućim godinama. Shvatio sam da to što je netko pacifist, civilna osoba, ne znači da će biti pošteđen brutalne likvidacije. Shvatio sam da je jedini način opstanka hrvatskoga naroda u BiH samoorganiziranje i naoružavanje. HVO je spasio veliki dio prostora na kojemu žive Hrvati, da ne govorimo o vojnicima HVO-a koji su sudjelovali na brojnim bojištima u Hrvatskoj kao dragovoljci. Ujedno, HVO je pomogao naoružavanje Bošnjaka, prolaz humanitarne pomoći u okružena područja u Bosni i Hercegovini. Što se tiče nekih ratnih zasluga, tri puta sam ranjen u borbenim operacijama i imam još 12 gelera u raznim dijelovima tijela. Od odlikovanja, tu je Spomenica Domovinskoga rata, Red Hrvatskoga pletera, Medalja Oluja i Medalja Ljeto 95. Uz značku vojnoga padobranca Gardijskoga desantnog pješaštva, iz tada najelitnije vojne škole u Šepurinama, to su ‘komadi metala’ kojima se i danas ponosim. U klubu borilačkih vještina i sportova ‘SLAVA MMA’, koji vodim već 22 godine, naravno da su svi dobrodošli. Nikad nisam pravio razliku među ljudima na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Brojni su članovi kluba bivši i trenutačni, različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti i nikada nitko nije imao bilo kakav problem u vezi s tim. To mi je čak glupo i pomisliti jer ljude dijelim samo na dobre i loše. Kakav je slučaj u drugim klubovima i u drugim sredinama, ne znam i ne zanimam se mnogo za to. Vjerojatno ima dobrih i loših primjera, ali to je HVOUniformu HVO-a obukao sam s 20 godina. Nakon ubojstava susjeda shvatio sam da to što je netko pacifist ne znači da će biti pošteđen brutalne likvidacije i da je jedini način opstanka hrvatskoga naroda u BiH samoorganiziranje i naoružavanje. HVO spasio je veliki dio prostora na kojemu žive Hrvati, pomogao naoružavanje Bošnjaka, prolaz humanitarne pomoći u okružena područja, a danas je sinonim za udruženi zločinački pothvat, što nema veze s istinom.slučaj u svim ljudskim djelatnostima i neka svatko radi ono što misli da je ispravno i neka svatko snosi odgovornost za svoje postupke.

Djeda Peru i baku Dragicu brutalno su masakrirali i ubili pripadnici Armije BiH u masakru u selu Grabovica. Imali su 81 godinu. Za taj zločin izravno odgovorni zapovjednici, uključujući i generala Sefera Halilovića, nikada nisu odgovarali. Ipak, to nije bio razlog da ja počnem mrziti sve Bošnjake. Ne, mrzim samo osobe s imenom i prezimenom koje su napravile taj grozan zločin. Mislim da svi mi moramo početi razmišljati na taj način.

Kakav je današnji položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini? Što mislite o Draganu Čoviću i HDZ-u Bosne i Hercegovine?

Što se tiče trenutačnoga položaja Hrvata u BiH, stanje nikako nije dobro. Ne može se samo jedna osoba ili jedna strana optužiti za trenutačno stanje. Živimo u vrijeme najvećega egzodusa hrvatskoga naroda u povijesti. Još je tužnije što se to događa nakon što je rat davno završio i za ovo ne možemo tužiti ‘neprijateljsku stranu’. Velika je odgovornost i hrvatske politike. Ipak, u zadnje vrijeme vidljiva je velika medijska ofenziva na hrvatsko ime u BiH. Dolazimo do situacije kada se na popisu stanovništva možeš bez problema izjasniti kao ‘delfin’ ili ‘Indijanac’, ali problem nastaje kad kažeš da si Hrvat. To je nešto što je nemoguće biti u BiH. ‘Hrvati žive u Hrvatskoj’… Svako daljnje forsiranje hrvatskoga identiteta predstavlja potkopavanje države BiH i separatizam što je također smiješno. Ne treba zaboraviti da su na prvim demokratskim izborima u BiH Hrvati bili ti koji su najvećim dijelom glasovali za neovisnu i samostalnu Bosnu i Hercegovinu. U situaciji kad je HVO čvrsto kontrolirao područje Zapadne Hercegovine i kad je mogao jasno blokadom granica dovesti do pada cijele države i mogućem pripajanju Republici Hrvatskoj, HVO čini upravo suprotno. Omogućuje protok izbjeglica i ranjenika iz Bosne u Hrvatsku, dotok humanitarne pomoći i vojne opreme i na taj način spašava BiH. Danas je HVO nekakav sinonim za udruženi zločinački pothvat, što nema veze s istinom.

Ukratko, narod se iseljava iz BiH zbog ekonomskih razloga i za to su odgovorne političke stranke koje su na vlasti. Ostatak hrvatskoga naroda pod velikim je pritiskom medija, kojima je cilj uništavanje i zatiranje hrvatskoga identiteta. Cilj je asimilacija u bošnjački ili bosanski narod uz postupno zatiranje i imena Hercegovina. Cilj je pojednostaviti stvari. Država bi se zvala jednostavno Bosna, a narod Bosanci. Što se tiče konkretno HDZ-a i politike Dragana Čovića, tu nisam mjerodavan kvalitetno odgovoriti jer mi nisu poznati ni posve jasni programi bilo koje političke stranke. Ono što kao laik smatram jest da je trenutačno to jedina opcija za spašavanje ‘ostatka ostataka’, jedina jaka riječ koja stoji pred uništenjem hrvatskoga naroda u BiH. Zato bih ih molio ovako javno da se i oni počnu ponašati malo odgovornije i da shvate i prihvate svoju povijesnu ulogu.

Nikola Šubić Zrinski najveća je osoba hrvatske ratničke povijesti

Kao profesionalni sportaš, odnosno sportski trener, imate i druge interese koji nemaju mnogo veze sa sportom. Pritom ponajviše mislim na proučavanje povijesti Hrvata. Kada se prvi put kod vas javila želja za upoznavanjem hrvatske povijesti?

Što se tiče povijesti, to mi je oduvijek bilo zanimljivo, čak od osnovne škole. Naravno, hrvatska povijest kao uže područje i povijest Hrvata u BiH, zanimali su me najviše zbog pokušaja upoznavanja svojih korijena. Vrlo brzo shvatio sam da se dosta povijesnih djela temelji na prepisivanju, bez istraživanja činjenica pa sam odlučio sam krenuti u drugom smjeru. Naučio sam glagoljicu i bosančicu, počeo čitati i istraživati stare dokumente. Tu sam već u startu vidio razlike i to mi je pokazalo smjer daljnjega rada i istraživanja. Zanimljivo je da me je najviše inspirirao moj učitelj Dan Inosanto iz Los Angelesa, desna ruka Bruce Leeja, veliki majstor borilačkih vještina, ali i poznavatelj povijesti. Često bi znao reći da su svi narodi koji su opstali do danas, uz različite zanate i tehnike, građevinarstvo, medicinu i druge struke, morali poznavati i neki oblik borilačkih vještina, jednostavno zato da bi opstati. To me je natjeralo na razmišljanje. Hrvatski narod stoljećima je bio na granici Istoka i Zapada, sukoba civilizacija. Naraštaji su se rađali i umirali u konstantnom ratu. U takvom jednom okruženju bilo je i više nego potrebno poznavati rukovanje različitim oblicima sječiva, kopalja, jahanja i to što danas Hrvati nemaju neku tradicionalnu borilačku vještinu poput karatea, kung fua i sličnoga ne znači da nikad i nisu imali borbene vještine, nego da su se vremenom prilagođavali na novo okruženje i nove metode ratovanja dok bi stare kao nepotrebne odbacivali. Kako me zanima povijest, ali i borilačke vještine, jasno je da mi je idući korak bio istraživanje hrvatske ratničke povijesti i veliki broj vrhunskih ratnika kojih su prepuni naši arhivi.

Nakon četiri godine intenzivnoga rada završili ste svoju prvu knjigu ‘Nikola Zrinski Sigetski’. Za medije ste izjavili kako je Vaša knjiga rezultat prevođenja starih dokumenata i putovanja na autentične lokacije. Što ste novoga otkrili o Nikoli Zrinskom Sigetskom, a da zasad nije bilo poznato široj hrvatskoj javnosti?

Nikola Zrinski IV. ili Sigetski, u javnosti poznatiji kao Nikola Šubić Zrinski (iako se nikad nije tako potpisao), najveća je osoba hrvatske ratničke povijesti. Nema Hrvata koji nije čuo za njega i dosta stvari mu se s pravom ili krivo pripisuje. Neke je mudrosti izgovorio, druge nije. Ipak poznavanje njegove ličnosti dosta je površno i uglavnom ga se gleda kao hrvatsko božanstvo, mitski lik. Prije više od četiri godine krenuo sam u intenzivnije proučavanje i istraživanje njegove ličnosti. Tada nisam ni pretpostavljao da će ta priča ovoliko dugo trajati. Stupio sam u kontakt s povjesničarima, muzejskim djelatnicima, obilazio arhive, muzeje, lokacije gdje je živio i gdje je na kraju poginuo. Listao sam stare dokumente i čitao sve što mi je bilo dostupno, gdje se spominje njegovo ime. Shvatio sam da je sve što se o nekomu piše uglavnom pristrano, ovisi tko već piše o određenoj osobi i zato sam odlučio istražiti pravoga Nikolu Zrinskoga, onakvoga kakav je, ustvari, bio. Zbog toga sam čitao austrijske, mađarske, hrvatske i turske izvore i polako sklapao priču. Mislim da će moja knjiga biti prvo djelo takve vrste koje će prikazati Nikolu Zrinskog kao jednoga od nas, čovjeka s manama i vrlinama, koji je napravio ružnih i dobrih stvari. Ipak, ono što mu se nikako ne može osporiti, neovisno o kojemu je izvoru riječ, način je njegove pogibije. Odbijanje predaje i herojski juriš iz zapaljene tvrđave sa sabljom u ruci. Smatram da je to ono što ga ipak stavlja na mjesto, možda najvećega heroja u hrvatskoj ratničkoj povijesti. Knjiga će, siguran sam, biti poslastica za sve koje zanima povijest. Svatko će naučiti nešto što prije nije znao. Što se tiče podataka u knjizi, ostavio bi ih za čitatelje, ali svojevrsnu ekskluzivnost predstavlja i činjenica da će javnost po prvi puta vidjeti i N. Š. ZrinskiNikola Šubić Zrinski najveća je osoba hrvatske ratničke povijesti. Dok je bio u tvrđavi okružen sa 100 000 turskih vojnika, Sulejman mu je ponduio da se preda i da će biti vladar Hrvatske u njegovo ime, zadržao bi imanja, vjeru, samo bi vladao Hrvatskom u sklopu Turskoga carstva, a njegov odgovor bio je: ‘Ne ću ja da mi na dicu netko prstom pokazuje.’ Odbijanje predaje i herojski juriš iz zapaljene tvrđave sa sabljom u ruci stavljaju ga na mjesto najvećega heroja u hrvatskoj ratničkoj povijesti, A današnji političari izdaju čitav narod za vrijednost jednoga Audija.autentični portret Nikole Zrinskoga, koji se čuva u muzeju dvorca Ambras u Innsbrucku i koji je nacrtan za njegova života.

Kakva je struktura Vaše knjige, kako ste podijelili poglavlja? Smatrate li da će knjiga biti zanimljiva mladim naraštajima?

Knjiga je napravljena kao životopis Nikole Zrinskog kome prethodi kratki uvod u povijest obitelji, prvo plemena Šubići iz kojega su kasnije nastali Zrinski. Nakon glavnoga dijela knjige slijede prilozi gdje sam se potrudio jasno citirati sve najvažnije izvore i gdje će čitatelji imati priliku pročitati dijelove tekstova austrijskih, mađarskih i turskih povjesničara koji se odnose na poznatu opsadu Sigeta, uz dokumente mletačkih veleposlanika duždu u Veneciju za vrijeme opsade. Jedan od najvažnijih izvora za opsadu Sigeta zapis je Ferenca Črnka, komornika Nikole Zrinskoga koji je jedan od nekolicine preživjelih. Črnko je odveden kao zarobljenik, a kasnije ga je otkupio Nikolin sin Juraj Zrinski. Ferenc Črnko kao najbliži Nikolin službenik napisao je detaljno događanja vezana uz Siget iz prve ruke, a čitatelji će imati priliku pročitati njegovo djelo u autentičnoj formi, onakvo, kako ga je i napisao. Zbog svega ovoga smatram da će knjiga biti zanimljiva širokom krugu ljudi, posebno mladima.

Stvara se kult vjerovanja u tuđa ‘božanstva’, dok se naše istinske heroje ne cijeni

Živimo u vremenu čudnih idola mladeži, dok su heroji hrvatske bliže i dalje povijesti, zapravo zaboravljeni. Postoji li način da se nekako potakne razvoj hrvatske kulture vrjednovanjem najvećih ličnosti naše povijesti? Treba li hrvatski kulturni prostor biti jedinstven?

Jedan od razloga za pisanje djela o Nikoli Zrinskom je i taj što je današnjoj javnosti, posebno mladeži, pojam herojstva i snage Spartanac i njihova pogibija u sukobu protiv mnogo brojnije perzijske vojske. Izmišljaju se legende i stvara se kult vjerovanja u tuđa ‘božanstva’ dok naše istinske heroje poput Nikole Zrinskoga više cijene Mađari, Austrijanci, Nijemci, što je žalosno. Da ne govorimo o opčinjenosti hollywoodskim marincima iz američkih filmova, a prepuštanju zaboravu ljudi poput Blage Zadre, Vlade Šantića i brojnih drugih koji su ne tako davno napravili konkretne, herojske podvige i svima nama omogućili život u 21. stoljeću. Postoji način da se nepravda ispravi, samo što to ne će ići preko noći. Jedan od načina je i upoznavanje mladih s našom starijom, ali i novijom povijesti preko raznih djela, knjiga, dokumentarnih filmova koji ne će biti suhoparni i koji će na atraktivan način pričati o onome što se dogodilo.

Jeste li našli izdavača svoje knjige i planirate li se i dalje baviti istraživanjem hrvatske povijesti? Zašto ste od svih junaka hrvatske povijesti izabrali baš Nikolu Zrinskoga Sigetskog?

Knjigu sam napisao na malo drukčiji način u odnosu na druga djela iz povijesti. Kao čitatelja uvijek su mi smetale stalne upadice poput objašnjenja na dnu stranice od kuda se točno navodi određeni citat, odlučio sam knjigu pisati bez fusnota. Knjiga ima svoj tijek bez bilo kakvih prekida u tekstu, a izvore sam naveo na jednom mjestu i tako dao smjernice drugima koji bi, možda, također željeli istraživati istu temu. Što se tiče struke, posebno znanstvenih krugova, taj način pisanja djela iz povijesti, ne će biti priznat i ne ću dobiti nikakvu financijsku pomoć za izdavanje knjige. To sam mogao promijeniti tako što bi dodao fusnote i dobio stručnu recenziju od povjesničara, koji su ju već pročitali i koji su mi neformalno rekli ‘ne može bolje’. Za rad na tim prepravkama trebalo bi mi sigurno nekoliko mjeseci intenzivnoga rada na što sada nisam spreman zbog obveza u svom klubu borilačkih vještina. Zbog toga knjigu izdajem potpuno samostalno, bez bilo čije potpore. Možda nekad u budućnosti napravim i dopunjeno i prošireno izdanje, što ovisi o uspjehu prvoga izdanja, pa bi tada knjiga imala i te znanstveno potrebne detalje da se uvrsti u literaturu kojoj i pripada. Bitan mi je prvi dojam i glas publike koji s nestrpljenjem čeka izdanje. Ovo ne će biti moje prvo i zadnje djelo. Već imam dosta tema u pripremi i siguran sam da ću vrlo skoro krenuti u novo intenzivno istraživanje. Sljedeća tema mogao bi biti legendarni kapetan i kreator uskočkoga stila ratovanja Petar Kružić. Naravno, tu su i neke druge moguće teme.

Zašto sam se odlučio za Nikolu Zrinski? Brojni su razlozi, a navest ću njegovu poznatu izjavu dok je bio u malenoj tvrđavi okružen s preko 100 000 turskih vojnika. Današnjim mjerilima, Nikola Zrinski bio je multimilijunaš, a bogatstvo njegove obitelji bila su imanja i novac slagan godinama i naraštajima, koji je višestruko premašivao bogatstvo današnjih tajkuna i ratnih profitera. Ipak, nije se krio iza svoga bogatstva, nego je sa sabljom u ruci često bio u prvim redovima, zbog čega je bio i ranjavan. Kad je došla jasna ponuda sultana Sulejmana da preda tvrđavu i da će ga sultan postaviti za vladara Hrvatske u njegovo ime, zadržao bi svoja imanja, vjeru, samo vladao bi Hrvatskom koja bi bila dio Turskoga Carstva, njegov je odgovor bio iznenađujući: ‘Ne ću ja da mi na dicu netko prstom pokazuje.’

Usporedbe radi, koji bi današnji političar odbio nemoralnu ponudu za samo vrijednost novoga Audija? Nikola Zrinski, između neograničenoga bogatstva i brutalne smrti, izabrao je ovo drugo jer mu je bilo bitno što će drugi pričati o njegovoj djeci. Treba li nam u ovo vrijeme moralne propasti na svim razinama, veći uzor?