Trideset godina Neretva šumi o logoru “Muzej” u Jablanici, a pravosuđe šuti

138

Zelena i silovita Neretva neumorno huči svojim dubokim kanjonom prema Jadranskom moru. Ispire svoje obale od prljavštine i svakojakog smeća. Pamti i dobra i zla vremena. I može sve oprati, ali nikako da opere obraz onih koji su stvorili logor Muzej na njezinoj obali u Jablanici.

Piše: Zoran StojanovićKatolički tjednik

Muzej Bitka za ranjenike u Jablanici, uz samu Neretvu, objekt je koga su izgradile jugoslavenske vlasti 1978. Podignut je kao simbol „najhumanije antifašističke borbe Bitke na Neretvi, za ranjenike i slobodu“, a onda je postao simbol zatvaranja i mučenja Hrvata ovoga kraja.

Zbog njegova postojanja Neretva već punih 30 godina ne može oprati obraz onih koji su zatvorili djecu, starce, žene, muškarce i vojnike. Tomu doprinosi i pravosuđe koje je više nego sporo. Tako, modra rijeka i Hrvati Jablanice uvijek iznova zazivaju pravdu i pravicu. Hoće li se i kada dogoditi? Vjerojatno hoće jer pred Boga svi moramo stati i to je jedini neizbježni sud pravednosti.

Rat i osnivanje logora Muzej

Kako je došlo do kreiranja ovoga mjesta mučenja i smrti, vjerojatno se nikada neće otkriti do kraja. Međutim, poznato je kako su brojni Muslimani, koje su s njihovih ognjišta u ostvarivanju svojih ratnih ciljeva protjerali Srbi, utočište pronašli u Jablanici – koja je, izgleda, tako postala tijesna. Tijesna prema mjerilima onih koji su onda isplanirali da ju treba „osloboditi“ Hrvata.

Prema dostupnim informacijama, logor je 15. travnja 1993. osnovalo Ratno predsjedništvo za općine Konjic, Jablanica i Prozor na čijem je čelu bio dr. Safet Ćibo.

Od osnivanja do njegova zatvaranja 1. ožujka 1994. kroz ovaj je logor prošla 891 osoba hrvatske nacionalnosti. Od toga broja njih 88 bilo je pripadnicima HVO-a, a ostalo su bili civili iz Jablanice, Doljana, Drežnice, Grabovice i okolnih mjesta, a neke Međunarodni Crveni križ nije ni evidentirao.

Najmlađi logoraš bila je beba starosti 28 dana, a Muzej je prošlo i više od 60 djece mlađe od 14 godina, kao i veći broj starijih osoba.

Prisjećajući se toga strašnog doba i još strašnijega mjesta, jedan od zatočenika Marinko Ljoljo kaže kako je to po svemu doživljenom bio koncentracijski logor. „Najmlađi uznik je imao samo 28 dana, beba iz Doljana Gabrijel Jurić. Najstariji je imao 81 godinu, i to slijepi starac iz Doljana Mato Marjanović. U nečovječnim uvjetima za boravak također je bilo i nečovječno postupanje logorskih vlasti. Kao izravna posljedica toga u logoru je umrlo sedam starijih osoba čija su tijela do pokopa držana u prostoriji zajedno sa živim zarobljenicima. U takvom je zatočeništvu rođena i jedna beba“, spomenuo je Ljoljo istaknuvši kako je logor nepreboljiv događaj u životu svakog logoraša.

„Deportacija, nasilno odvođenje skupina civila s osvojenih teritorija u koncentracijski logor… sve ovo klasični je primjer ratnoga zločina prema civilnom stanovništvu. Stavljanje ljudi u internaciju bez ikakve krivnje je zločin. Za ovaj logor vođene su istražne radnje i suđeno je dvjema osobama koje su i osuđene na godinu i pet godina zatvora. Zašto nisu organizatori i zašto nije više osoba procesuirano, razlozi se mogu navesti: nemar, politikanstvo i nebriga“, mišljenja je ovaj bivši logoraš.

Komentari su zatvoreni